Marketing
nešto...a u biti ništa..
PRIJE SVEGAŽao mi je ša će ovaj post bit jako dug...al tražili su me da napišem...
Eyla people...
došlo vrijeme da vam napišem novi post..ma daj...hm...wow...čak
...
...evo ..već po naslovu možete zaljučiti da nešto nema veze s vezom..
a to nešto ..je moj život..
u zadnje vrijeme mi se počinju događati svakakve čudne stvari i čak sam se uspjela uvlit u neko sranje..Totalno sam loše volje ovih dana i čak nekad pomislim da ću svu kosu na glavi počupat od nervoze..
Uopće ne znam ni ša mi se događa...Tolko sam živčana da se stalno s nekim svađam...a i ljudima koji su bili uz mene i davali mi savijete,sam rekla da me više ne savjetuju jer više nikog ne slušam..Eto ...tako vam je sad kod mene-...ludo i nezaboravno...PROZAIČNO-to vam je sad najprikladnija riječ za moje stanje...(meni je jako žao,ako neko ne zna ša to znači..al ako vas zanima...objasnit ću vam jednom prilikom)
...Jedino su mi se neke lijepe stvari dogodile ovih dana i jako sam sretna zbog toga..al moja nervoza i to pobija...
***
da vam ja sad tu ne tupim o mojim osjećajima i životu,obećala sam vam napisat nešto malo iz moje nove knjige...(i pls..ako svratite do mog bloga i pročitate ovaj post..ja vas molim da mi kažete dal vam se sviđa moje djelo,jer vaše mišljenje mi jako znači...HVALA)
"Što ti misliš, da možeš radititi što te volja???" - mama urliče po kući, a prepirka prerasta u, već svakodnevnu, svađu.
"...Nekad stvarno mislim da nema nade za ovako dvolične ljude kao što si ti...!" - jednostavno sam bila umorna od svakodnevne vike i galame...
Ona me samo prosrijelila onim svojim velikim, užasno našminkanim, očima i upravo u trenutku kad mi je htjela očitati bukvicu, ja sam okrenula leđa i prošla kroz ulazna vrata, snažno ih zalupivši. Čak mi se učinilo da sam čula kako se na nekom dijelu vrata odlomio jedan komad, ali nisam se time zamarala...
Bila sam toliko ispražnjena i umorna od stalnih svađa s mamom. Znala sam da je netko u krivu, ali iako sam se htjela uvjeriti da je ona u krivu, negdje u dubini duše nisam baš bila sigurna...
Prošlo je još nekoliko sati od početka mog besciljnog lutanja gradskim ulicama u potrazi za...Pitanje je: za čime sam ja uopće bila u potrazi...Bez ikakvih misli, osjećaja i spontanih pokušaja izglađivanja stvari hodala sam dok je oko mene vrvjelo od nasmješenih lica obitelji u potrazi za savršenim poklonom za predstojeće blagdane.
...Ma da...Sve je to laž...Ti osmjesi, to skakutanje...pa kladim se da 98% od ovih ljudi nije sretno, već se smiju, a ni ne znaju pravi razlog za to, a onih preostalih 2% ljudi, niti nemaju obitelji, a 1%( od ta 2) je toliko pametan da, premda je ima, sam je sebi ne priznaje, tako da se osjeća bolje od svih onih 98%.
Slučajno čujem već odavno dasadnu pjesmu na mobitelu i usporenim pokretim, čak ih mogu usporediti s pokretima ušlagirane osobe, izvadim mobitel iz džepa i beživotnim glasom dam sugovorniku do znanja da sam se javila.
"Halo..."
"Ey, Maja, pa di si ti?! Zovem te već pola sata, što ti je s mobitelom?" - nema smisla odgovarati na ovo pitanje, pa sam jednostavno šutila.
"Halo...jesi tu?!" - nakon nekoliko trenutaka šutnje ponovo začujem veseli piskutavi glas moje prijateljice Idore. Upravo mi je ona sad potrebna...hm...ali dobro...što je, tu je...
"Da, tu sam..." - uopće ne mogu shvatiti zašto sam tu besmislenu rečenicu uopće izrekla...
" O, Bože, veza opet prekida. Čuj, nema veze..Htjela sam te pitati...Idemo do Odiseja na kavu? Možda upecam nekog zgodnog rockera duge smeđe kose i plavih očiju...Ah...ma znaš na što mislim..." - ufff...Mrzim to...Prijatelji, ma mo'š misliti, samo misle na svoje želje, potrebe i htijenja, a uopće ne prepoznaju kad netko jednostavno nije za kavu u Odiseju i upoznavanju nekih tzv. zgodnih komada...Uostalom, rockeri nisu moj tip,a duga kosa još manje..Meni više pašu sportaši, ali opet ne nogometaši jer su umišljeni kreteni...
" Ne mogu trenutno!" - po mom glasu se vidjelo da me nervira njen piskutavi glasić i poziv na kavu...ufff...Baš mi je sad do kave.
" Ufff...da..zaboravljam da ti ne možeš gledati komade jer si zauzeta...Hehe...A što ćeš, mala moja...Ništa...čujemo se Booooooooooooook!!!" - nije bilo smisla uopće joj govoriti kako kasni s informacijama jer ja već neko vrijeme nemam dečka,samo sam poklopila...NIsam imala snage reći niti jedan običan "Bok" ....
Isuse Bože...svoj život ne bi poželjela ni najgorem neprijatelju,a ovaj svijet definitivno ne preporučam izvanzemaljcima jer ovdje neće dobiti ništa doli bol, patnju i tugu...
Šetajući,sada već pustim gradskim ulicama, nisam ni primjetila da je grad utonuo u duboki mrak i da oko mene nema nikog pametnog već samo nekoliko onih uličnih alkoholičara dobacuju ovakvim curama, kao što sam ja, neke gluposti, misleći da sam neka "ulična damica", ali ne krivim ih...Od toliko sprženog mozga, oni ne vide ni prst pred nosom...
...
eto to bi vam bilo to za sad..meni je žao ako ima nekih čudno napisanih riječi,al znate kako je kad trebate napisat tolko stvari...ruka vam otpadne..
I još nešto...
večina stvari u ovom djelu knjige je izmišljena,kao i svađe s mamom(jer ja se sa svojom mamom uopće ne svađam i volim je najviše na svijetu),kafići i tako te stvari...već su samo neke sitnice uzete iz mog života,kao neka razmišljanja mene ili mojih prijatelja..
Eto..
idem vam ja sad...
i još vas jednom podsjećam da mi komentirate...
voli vas jako puno lill
slika za kraj...
Post je objavljen 31.01.2007. u 20:28 sati.