Mnogo sam si puta postavio pitanje "Što je to u ljudskom da naginje ka piću?", a još češće zašto ljudi naginju ka raznim praznovjerjima? Potreba za vjerovanjem u ljudi definitivno postoji, no pitanje je da li je ona urođena ili se stiče. Ljudi vjeruju u svašta, od baba vračara do Boga kakvim ga predstavljaju velike oficijalne religije. Kako se Bog razlikuje od plemena do plemena, možemo pretpostaviti sa vrlo velikom točnošću da je najveći dio religioznosti pojedinca stečen u društvenim uvijetima. Ipak, prije svake velike ljubavi mora postojati određena sklonost, pa vjerujem da je čovjek kao biće sklon vjerovanju. Zapravo mislim da je čovjek, baš kao i svaka druga životinja, sklon tome da se prikloni moćnijem biću. Ta sklonost postoji kod svih životinja, jer ih inače ne bismo nikada uspjeli pripitomiti. Životinja traži sigurnost, što je u njenom slučaju stan i hrana. Za pruženu sigurnost ona će nam pokazati zahvalnost, pa će nam tako mačka na kućni prag donositi miševe koje je ulovila, a pas će nas čuvati. Čovjek je također životinja i ima životinjske potrebe, no za razliku od drugih životinja koje imaju zemaljsko nadbiće (čovjeka), čovjek nema nadbiće kojem bi se mogao dodvoriti u zamjenu za zaštitu i preuzimanje odgovornosti. Držim da sukladno tome u čovjeku postoji nezadovoljen nagon koji je rezultirao postavljanjem imaginarnog nadbića – Boga, koje će popuniti prazninu. Uz današnju mašineriju raznih raznih crkava koja pokriva gotovo svaki naseljeni komadić planete nije niti čudno da se u većini ljudi ova klica podsvjesne želje za zaštitom razvije u vjeru koja obećava spasenje. I tako se događa da jedino biće koje može spoznavati, zapravo nije doraslo toj svojoj predispoziciji. Bojimo se upotrijebiti mozak, jer se bojimo onoga što bi mogli spoznati, a to je da nema nadbića iznad nas i da cijela odgovornost za naše živote i za svjetsku situaciju pada na nas! Bojimo se priznati da su glad u svijetu, ratovi i globalno zatopljenje naša, a ne Božja volja!
Post je objavljen 31.01.2007. u 20:50 sati.