Na poput mora nepreglednoj visoravni što se od Petrova Polja i Moseća pruža u nedogled prema Bukovici, Ravnim Kotarima i moru smjestilisu se naši Miljevci sa svojih sedam sela. S istočne strane se poput Vječnog stražara nadvila nad njih sura Promina sa svojom 1148 m visokom Čavlinovkom. Sa sjevera i zapada oplakuju ih tihe vode Krke, a s juga čudljive Čikole. Kada čovjek pogleda s Promine taj kraj u njegovoj čudesnoj i divljoj ljepoti nikad dovršene igre sivog kamena, žilave »smrike« i zemlje »crljenice«, te kada sluša nikad dovršenu pjesmu bure i juga, cvrčka i slavuja pomislio bi: tu je stan tek vuku i hajduku! Samo onaj tko je ovdje rođen može više voljeti ljepotu ovoga siromaštva od »misirskog« bogatstva.
Mnogo ćete puta uzalud tražiti njihovo ime na zemljovidu. Nećete ga naći ni u popisu pošta, niti u bilo kojem turističkom vodiču. Zapisano je jedino u poreznim knjigama.i u popisima vojnih obveznika, još tamo od zemana »blagopokojne« Mletačke Republike i jedva dotučene »svitle carevine«. Ništa bolje nije ni na znanstvenom području. O Miljevcima, koliko sam mogao doznati, još nije nigdje ništa objavljeno što bi moglo imati vrijednost jednog ozbiljnog znanstvenog rada. Ni ovi reci ne mogu pledirati na nešto takvo.
Zbog svoga zemljopisnog položaja i do sada još uvijek neistraženih ostataka prošlosti ovaj kraj sigurno krije u sebi odgovore na poneka od pitanja iz naše nacionalne povijesti, arheologije, etnologije i naše lingvistike. Nikakvo čudo da je s Miljevcima tako, jer ista sudbina bije i još mnoga naša starinom posvećena mjesta. Osim toga, znanstveno-istraživački rad i kultura uopće bili su oduvijek biljka koja se na ovoj našoj vjetrometini teško primala i još čudnije razvijala, zahvaljujući ponajviše svoj opstanak jedino ljubavi neimara za našu nacionalnu baštinu.
A ipak, čovjek je od pamtivijeka živio na ovim prostranstvima i ostavio budućim pokoljenjima svjedočanstva o sebi. Prvi stanovnici na širem području istočne obale Jadrana, o kojima povijest može sigurno nešto reći, bila su ilirska plemena. Zapadno od Krke Liburni, istočno Delmati, nešto sjevernije od njih Dindari. U široj okolici Miljevaca od toga najstarijeg stanovništva ne ostade gotovo ništa drugo osim nekoliko pohrvaćenih zemljopisnih naziva kao što su: Dalmacija, Krka, Promina, Dinara itd. Sačuvalo se također i nekoliko još neistraženih nekropola s grobnim gomilama za koje se pretpostavlja da bi mogle biti ilirske. Pod tim gomilama obično se kriju ostaci primitivne keramike, te tu i tamo poneka ljudska kost. Obično samo kosti podlaktice, kao što je to slučaj na nekropoli nedaleko od Rupa.
Poneki rimski grob, nekoliko ih je (također još neistraženo) u blizini Visovca, svjedoči o nekadašnjoj rimskoj dominaciji na tom području.
Tijekom VI.st. usliljed velikih seoba gotovo svih etničkih skupina u Aziji i Europi hrvatska se plemena spuštaju prema moru i osvajaju istočno jadransku obalu, osim nekoliko utvrđenijih romanskih mjesta koja su bila kasnije asimilirana. Stoga se može smatrati da je nekako najkasnije u VII. st. i miljevačka visoravan bila naseljena hrvatskim življem.
Kada su se na Visovac negdje u XIII. st. nastanili pustinjaci augustinskog reda, njihov samostan poprima sve značajniju ulogu. Godine 1445. augustince su zamijenili franjevci, a visovački samostan postaje vjersko, kulturno i nacionalno središte ne samo Miljevaca, nego i šire okolice pružajući sve do naših dana jedinstven primjer suživljenosti franjevaca s pukom.
Nekako iz toga razdoblja potječu i ruševine dviju utvrda: Ključice grad hrvatske velikaške porodice Nelipića (XIV. st.) i Kamičak – rodno mjesto kardinala Jurja Utišinovića (1481.-1551) i hrvatskog bana Marka Mišljenovića (1506.-1508). Neki od naših povjesničara skloni su tvrdnji da je tu rođen i posljednji hrvatski kralj Petar Svačić. Ključice su još kako tako sačuvane, a od Kamička nije ostao gotovo ni kamen na kamenu. Posljednje (a možda i jedine) stvari koje su spašene s Kamička su dvije priprosto obrađene kamene kugle promjera cca 0,35 m. Njih su 1965. sasvim slučajno pronaš1i visovački đaci. Danas stoje kao ukras pred visovačkom « gustirnom «.
U vrijeme turskih prodora Miljevce je zadesila sudbina mnogih naših mjesta. Sva sela su bila uništena, a narod pribjegao na područje tadašnje Mletačke Republike oko Rogoznice i Primoštena pa sve tamo do Tijesnog i Pirovca. Narodna predaja o tim događajima već je davno zamrla. Jedino je fra Petar Bačić (1847.-1931) u visovačkoj samostanskoj kronici zapisao da su Miljevci u vrijeme turske dominacije bili feudalni posjed turskih begova imenom Miljević ili Miljevac. Otud i ime Miljevcima. Te se begove također spominje u okolici Knina i Vrlike.
Nakon izgona Turaka u posljednjoj četvrtini XVII. st. Jedan se dio starosjedilaca bio povratio na opuštena ognjišta. Njima su se pridružili i doseljenici koji pod vodstvom franjevaca prebjegoše iz tada još turske Bosne i Hercegovine na šire područje trogirskog i šibenskog zaleđa . Tako je već 1699. bila na Miljevcima podignuta nova crkva posvećena Imenu Isusovom. (Ovdje bi se moglo upozoriti da je u vrijeme sukoba s Turcima »Ime Isusovo« bilo bojni poklik.) Sama župa bila je vjerojatno ustanovljena nešto ranije, ali arhivski materijali o tome ne daju sigurnih podataka. Kroz čitavo vrijeme njezina postojanja župnici su bili isključivo franjevci. U početku su to bili članovi Franjevačke Provincije Bosne Srebrne, a od kada je 1735. odvajanjem od Bosne Srebrne utemeljena nova Franjevačka Provincija Presvetog Otkupitelja pa sve do danas župnici su njezini članovi.
To bi bio kratak i površan pogled u još uvijek veoma zamagljenu povijest naših Miljevaca. Povijest njihove budućnosti svi mi već sada pišemo. Da li će ona biti imalo svjetlija ?!
Promar
Miljevci, god. I. br. 1, 1977.
Post je objavljen 31.01.2007. u 20:48 sati.