... "lezeci bespomocno na stepenicama, nemocna da se podigne. Miris krvi dosao je za njom, obavio ju poput oblaka novoga parfema. Parfema koji je namjeravala kupiti njegovim novcem. Otvorila je oci i ugledala njegovo izmuceno lice pred sobom, njegove krvave oci ispunjene prezirom i gnusanjem i znojam pramen njegove rijetke kose zalijepljen za celo. Zacepila je usi da ga ne cuje, ali tada bi njegovi krici postajali jos glasniji: 'Kriva si! Ti si me ubila! Nesposobna da se suocis sa mnom, nesposobna da trazis ono sto zelis, nesposobna da se boris za sebe! Kako bi te onda netko i mogao cijeniti? Uvijek si bila takva, u cijelom svojem prokleto bijednom zivotu. Nikada nisi imala snage biti *ti*! Pokaj se za ono sto si ucinila! Kriva si!'
'Molim vas, prestanite... Ne mogu vise...' Komadici mozga na radnoj plohi stola od mahagonija. Meki tepih natopljen krvlju. Crveni namjestaj, crveno svjetlo. I njezino tijelo pored njegovog. Pistolj u ruci, blazeni osmjeh na licu. Napokon je u necemu uspjela. Uspjela je natjerati glas savjesti da zauvijek zasuti."
I. B, 4a
Danas je I.B. profesorica na jednoj zagrebackoj skoli! Ne znam da li jos pise, a ja otimam zaboravu ove retke koje mi je onomad poklonila. Ovdje ih netko mozda procita, mozda se i sacuvaju, jer cudna je sudbina papira s moga radnog stola!
Post je objavljen 01.02.2007. u 16:05 sati.