Nešto sasvim drugo,tuga i radost svjetlo gori u gospodinovim očima,gnjev izvire iz očaja.Lijepo zamisli kuću i trn u prstu koji ti cijepa,raspara dušu,ta nepodnošljiva bol.Ma naravno izgubljen i pronadjen,crna latica na mome grobu priča mi svoju tužnu priču,nekada kada je bila dio prelijepe crvene ruže u sjećanju.Lagano se šepurim a rog izgubljene spoznaje prodire mi u srce i ulazi unutar šaputanja ,hm..Drvo smrti,grane pucaju od težine prolaznosti a lišće nepostojano pada na zemlju uzimajući novu dušu u svoj zagrljaj jebene gluposti.Poželi me crna nesrećo da vodimo ljubav u rajskome vrtu crnih jabuka ozeblih od sunčane topline,nema smisla.Crna duša je postojala,kao što je postojao i bog i njegova bol,njegove suze koje su ponirale u srce zmije i gorjele u vječnosti.Da,gorjele za nas,nekada jako davno u ona vremena kada je postojala samo jedna misao,plutala u praznom prostoru neobjašnjivom vremenu iza nas i ispred,iznad i dole.Tvoji jecaji skriveni u malome djetetu sada se pojavljuju u snovima koji me proganjaju.Suze ubojice.Tvoje skrivene slike sada su dostupne svima,tvoje razmišljanje je preočito i tvoja vjera u smrt je izbljedjela,ja sam je prihvatio kao suluda žena napušteno dijete u mračnoj ulici.
Post je objavljen 31.01.2007. u 17:37 sati.