Kada je bio rat sam pitala roditelje: "Tata, mama, kada vi umrete, hoće li i naš stan umrijeti s vama?" Pogledali su me zabrinuto, tata me stavio sebi u krilo, zagrlio me (mislili su da sam istraumatizirana) i rekao: "Naravno da neće."
"Onda dobro."
Majka mi to prepričava uvijek kada je dobre volje, smije se i govori: "Kakvo si krasno malo kapitalističko dijete bila, obožavam tvoje bistre oči!"
I mislim *Ne mogu vjerovat da to govoriš. Dobro je što su me zabavljala skloništa jer sam bila sretna što napokon nisam sama nego sam okružena ljudima. Ali kako je loše što mi je rat u dobrom sjećanju*
*Je li to stvarno loše?*
*Još uvijek?*
*Iako više ne želim biti vojni pilot?*
:/
jer nema posla.
:O
Ajde dobro, nije mi niti smisao života da ubijam. Ali želim letjeti. U objektima samo, ne želim imati sposobnost letenja, to me još uvijek plaši.
Opomena
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
Antun Branko Šimić
Ovo majka voli citirat :)
Kakva god da je, tada ima pogled židovske djevojčice stare škole i volim je.
Post je objavljen 31.01.2007. u 15:55 sati.