Na mjestu samotnom
Uz misao neizrečenu,
Slušali su o snu zvjezdanom
Kao priču savršenu.
Kasni je bio sat,
Kiša je padala kap po kap
U noći gluhoj bez glasova
Kroz mnoštvo mirnih slapova.
Ukazala se duša na grobu čistom;
Uz mnoštvo prijetećih poruka
Tiho je o vječnosti zborila
Kao odgovor na pitanje vitezu mirnom.
I duše pitahu vrijeme
Kamo nestadu sjene?;
Dali u život vječni
Ili rat bezimeni,sjetni...?
Kradom mi odjednom priđu,
Ona i vitezovi nijemi
Kao da kroz putove gmižu
I pogledima smrti plijeni...
U prošlosti duša me čeka
Da joj izrecitiram priče davne,
I pokažem glasom mekim
Livade zaboravljene,krasne...
VIOLA
Post je objavljen 30.01.2007. u 17:25 sati.