nadam se da nikada neću zažaliti zbog nekih svojih postupaka,samo zbog izgubljenog vremena...koje teče a ja ga ne iskorištavam...ponekad treba ustati rano i, kako thule kaže, uživati u zori,svitanju sunca,početku dana,zatim ga proživjeti,svaki njegov trenutak, i onda dok gledaš zalazak znati da je možda pri kraju ali ne i da je gotovo...
...zatim promatrati zvijezde,samo gledati u njihov sjaj i diviti se nečemu...nečemu bezvremenom...nečemu neprolaznom...i poželjeti biti jedna od njih a znati da ne možeš...pokušati se igrati bogova i izgubiti...ali samo pokušati!
kako ću znati da nemam krila ako ne pokušam letjeti...?
Post je objavljen 30.01.2007. u 11:48 sati.