Marketing
U potrazi za izgubljenim duhom Špice
*Prije čitanja bi bilo poželjno skinuti soundtrack za post*
Nakon cjelotjednog redovitog studiranja ili možda radnog tjedna, svaki čovjek odnosno žena odnosno Vjekoslava Bach koji drže do sebe, trebali bi se pojaviti na subotnjoj špici. Tako barem kažu...
Mjesto je to na kojem se okpulja cvijet Hrvatstva; probrana elita Homo Sapiensa što obitavaju na našim područjima; najljepše ženke i najuspješniji mužjaci odjeveni u najkrasnije ruho... A svi oni koji s podsmjehom gledaju na takva mjesta, neka se slobodno upitaju šta su značajno napravili u životu. I nek crknu. Jer ionako svi znamo da su jadnici samo ljubomorni i da, ustvari, svim srcem žele biti poput poznatih lica sa špice. Ali jednostavno ne mogu...
I ja bih htio biti dio toga. Čemu kriti...
Marljivo sam učio svojski se trudeći ostvariti svoj "american dream"...čak sam prestao ići u kladionicu i sav sam novac štedio za trendi krpice koje će mi lakše pomoći da se uklopim u visoko društvo...
Već u utorak sam počeo osjećati leptiriće u trbuhu i sve teže sam mogao zaspati... Od četvrtka nisam spavao nikako, a u petak navečer sam čak i povratio zbog silnog uzbuđenja što ću sutra napokon prošetati špicom. Sreća što nisam neki pretjerani emotivko inače bi Paloma ostvarila znatan porast prodaje na ovom dijelu tržišta. I bolje je tako...ionako na špicu mogu samo pravi muškarci. Ili gejevi. Ja ipak želim biti ovo prvo...
...jednako kao i moji jarani koji su skupa sa mnom kročili nogom u tramvaj koji nas je odveo do centra grada. I nemoj da bi netko slučajno pomislio "Vidi seljaka, nemaju ni za auto!"...jok to! Mi smo samo ekološki osviješteni.
Klišejska slika, al jebiga...onaj tko se nije slikao ispod bana nije ni bio u Zagrebu... Komšije će se požderati od zavisti kad se vratimo. To je najbitnije...
Okej, na špici smo...sad bi valjalo i popiti po jednu. Gdje ćemo, šta ćemo? Pitamo nekog pristalog mladića da nam kaže koje je trenutno naj-in mjesto u gradu.
Veli on: "Hmm...kaj ja znam...Khala."
Velimo mi: "Dobro, brate."
Veli on na to: "Al daj, molim te, obuci neš drugo. Imaš tu Pierre Cardin shop pa daj si pogledaj nekaj!"
Velimo mi: "Dobro, brate!"
...
"Pošto kilo odijela, domaćine?"
"...:domaćinov pogled ispod obrva:..."
"Dobar ti ovaj sako. Pošto?"
"3 000 kuna + hlače isto toliko."
"Aaaaa prrrrč...! Znam da serem svašta, al pare još nikad nisam posro. Živio rođo. Al isto malo pričaš ko žensko..."
"...:domaćinov pogled ispod obrva br.2:..."
Eto, malo je falilo da obnovimo garderobu, al valjda i bez toga možemo u Khalu. Vjerojatno će tamo i osoblje biti ugodnije...
Došli. Ušli. Sjeli. Lozu naručili.
Zašto me konobar gleda kao da sam mu silovao sestru?! A ja pošten čovjek, uvijek sve petice iz vjeronauka...
Zašto mi zabranjuje ples?! A tako fina muzika svira...budabar se pjevač zove...nabavit ću njegov CD podhitno!
Jesam li zato drhtao tjedan dana - da me konobari finih kafića i prodavači skupih odijela gledaju kao da sam gubav? Je li ovo šipca koju sam tako silno žudio? Je li ovo, nakon ispadanja Kedže, još jedno razočaranje u mom životu? Izgleda...
Ajmo mi dalje, ovo mjesto je predepresivno za ovako lijep dan. Valjda ćemo pronaći pravi duh špice i vidjeti barem jednog celebrityja. Nazad niz Tkalču prema Trgu! Špicerska je tuga pregolema...
Rakija i pjesma oduvijek su bili najbolji lijek da se zaliječe bolnog srca rane pa smo zato svrnuli u prvu birtiju koju smo našli na Trgu – ZUSP. Pa i nije baš neko fensi ime...sve mi se čini mi se da sam čitao o nekakvim Buldozima...al ajde. Neka nas tu 10 minuta. Valjda će bit dovoljno da se ispere gorak okus...pregorak...
"Mlaaaaaaaaada, daj nam pit! Nije bitno šta, samo nek je ljuto..."
A mlada je i više nego legenda. Iako nema ni borosane, ni kutu, ni zlatan zub... Eee, da je barem mlađa 20 godina...ne bi mi mater više kukala "Ženi se, sine!"...
Okrijepljeni toplinom ovog divnog mjesta i obnovljene nade kako ćemo pronaći pravi duh špice, otvaramo vrata ZUSP-a i krećemo...ne bojimo se i ne sumnjamo...
Kraj izlaza je lokalni svirač rastezao harmoniku tkajući note u najljepše melodije. Kao da ga je sam Bog poslao...kao zimu Rusima četrdesetdruge...
"Kralju, deder nešto od Miše!"
"...?!" (svirao je Jesen stiže, dunjo moja...)
"Ne znaš? Nema veze, znamo mi... Samo ti sviraj iz G dura!
Ako me oooooooooooooooostaviiiiiiiiš..."
Je, je...ima nekih stvari koje ne može platiti ni mastercard.
"....i nebo će plaaaaaaaaaaaaaaaakatiiiiiiiiiiiii izgubit će sjaaaaaaaaaaaaaaa...Bokte, jel ono Milan?! Mileeeeeeee, aj nam budi dirigent! Mi smo tvoji, ti si naš! Ajde Mićo, majketi. Ma znaš ti to... Kako si mogo u Lisinskom?"
Ali Mile nije bio u von Karajan điru, pa smo se, eto, morali zadovoljiti s par njegovih riječi koje ćemo pamtiti dok smo živi...i prepričavati svojim unucima. Mile je velik!
Popili jesmo, zapjevali također, al tko je vidio gladna junaka? Valjalo bi i zamezit štogod prije nego pođemo do Cvjetnog trga (jedna gospođa nam je rekla da se tu, zapravo, odvija špica). McDonald's je bio prva opcija. Ne možeš od sramote biti u Zagrebu, a ne posjetiti McDonald's...
"Daj meni taj hamburger u dva reda...ajvar za prilog...male ćevape, s kajmakom ako ima...sladoled i dvije krofne."
"Ali gospodine, nem..."
"Dobro, brate, daj šta ima...gladan sam."
Pojeli smo sve u 2 (slovima: dva) zalogaja... Boktemazo, ajmo odavde dok nismo crkli...pa ovdje se ne bi najela ni anoreksična mačka Sunčice Lalić skupa s maloumnom gazdaricom. Nego, fino ćemo mi u dućanu kupit šta nam treba pa ćemo sjest ko ljudi i zamezit.
"Mlada, deder nam dva kruva, kilo tirolske, teglu krastavaca...šta ćemo pit?...aj daj nam toju Sky colu."
"Izvolte dečki. Još nekaj?"
"Kusur."
Lokacija ispod banovog kipa je bila najljepše moguće mjesto za uživanje u sunčanom danu i blagodatima prehrambene industrije.
"Ma ko bi sad išo do Cvjetnog...nisam manit!"
Ništa mi neće ovi dan pokvarit....stipšuvari vari, stipšuvari vari...
Post je objavljen 30.01.2007. u 13:34 sati.