Osjećam se nevidljivo. Sve prolazi kroz mene, pogledi, dodiri, osmjesi. Samo je ljutnja (bijes?) našla shodnim ostati.
I tih par riječi. Jesu li bile prijetnja? Nisam li takva i takva, sama sam? Sama ću biti? Ili tren u afektu?
Bog zna koliko sam puta ja odlazila, bez osvrtanja. I zašto onda boli?
I zašto sam ljuta? Stalno... ko da nemam ništa osim nje, kučke bezobrazne koja i mene u sebe pretvara.
Nevidljiva sam. Kao da bi se moje suze ikoga ticale... kao da bi ih itko vidio.
Danas je dan za patetiku, za žaljenje, dan za nemir i jad. Dan za nestati.
Ah da, već sam nevidljiva.
Post je objavljen 30.01.2007. u 08:52 sati.