Intervencija u život...počinje sutra...a ponukana današnjim događajima...
Ma danas je bio dana malih čuda...jedno ću vam ispričati sada...
Kako sam se našla u blizini Zagrebačke banke u Paromlinskoj (glavna banka, kod Glavnog kolodvora u Zagrebu) odlučila sam tamo napraviti uplatu gotovine iz blagajne na račun udruge kako bi isplatila humanitarnu pomoć i poplačala račune.
I prvo odem u dio za građane...pa me teta pošalje preko za poslovne subjekte...
Onda odem kod ugodnog stričeka koji mi ispravi virman (uplatnicu) i proknjiži "uplatu" na račun.
Nakon toga sam otišla par metara u posebnu prostoriju iliti blagajnu gdje mi je teta uzela novac.
I stala ga brojati.
Gle meni je to sve super prekomplicirano i glupo kaj oni tam rade, jer u drugim poslovnicama sve to puno lijepše ide, jedan šalter, jedno ugodno lice...i furaj...no dobro.
Baš se ja raspavljam s tetom kako mi je ovo neobično kad ona...hm...broji lovu...i po drugi put izbroji 100kn manje nego sam napisala na virmanu.
Reko, nema problema, samo vi napišite onda da je uplata 100kn manja i rješena stvar.
Je vraga...nemože tako...kad je već uknjižena uplata kod onog stičeka ugodnog...
Reko sad će ona to meni stornirat...je vraga...nema...pošto je poslovni račun može stornirat samo ovlaštenik...
Hm...sad da još tu dvojicu zovem da dođu...no vej, da dolaze s posla i vade tajnicu iz govana.
Sjedim ja dok tete tako razmatraju šta će, pa šefica, pa šef, pa mali pa veliki...užas.
A ja praznog novčanika...
a ja praznih kartica u novčaniku...
Nani, di si, trebam sto kuna...nemam
Mama, kad ideš doma, trebam sto kuna...nemam...visoki datum, nazovi tatu možda tata ima.
Tata je u Zaboku moraš ga čekat sat vremena...
Kuma, kad ideš po dijete, trebam sto kuna...vraga...40 u novčaniku...nedozvoljeni minus...
Kaaaaaaaaaaaaaaaaaj daaaaaaaaaaaaaaa radiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiim sad?
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!
Prolaze minute, prolaze desetci minuta, ja sjedim u sobici kod tete blagajnice koja nebi išla na more nago na kavu i osjećam se neugodnjak...
- Nani, opet, jel imaš sto kuna, ma ti si spasitelj, molim te dođi što brže, čekat ću i pol sata...kaj da sad radim?
Veli ona, možda nagovorim tatu da me vozi.
- Ček, čujem poziv iza, možda me mama zove, možda je tata bliže.
Propušten poziv!
Nina? Nina? NINA!!!!!
Molim te da imam love za još jedan poziv, molim te Bože!
- Nina!
- Bok koka!
- Nina di si?
- Evo me na Importaneu.
- To, prekrasno! Ninaaaaa, trebam 100kn odmah, imaš?
- Di si?
- U banci sam, išla sma uplatit lovu i oni su proknjižili prije brojanja i sad mi fali 100kn i ja nemrem odavde jer nemam 100kn, molim te posudi mi, odmah ti dignem s bankomata kad napravim uplatu.
- Ajd dolazim.
Pao mi kamen sa srca, došla je spasiteljica Nina i dala 100kn, a ja joj odmah vratila čim smo došli do bankomata.
I veli ona meni, pa dobro da sam imala 100kn...
A ja joj velim...a sad ću to reć i vama...
Nebi ti mene zvala iz vedra neba da nisi imala 100kn. Čim sam vidjela tvoj poziv znala sam da ti imaš baš 100kn da me spasiš!
Bog čuva budale.
Pa stoga Bog čuva i mene...
I tako sam onda par sati poslje toga provela s mojom Ninim, koju nisam vidjela mjesec dana, i baš je u tom presudnom trenu jedan mali glasić u njezinoj glavi vrištao...mogla bi nazvati Teu...nisi umorna, nemoj ići kući...mogla bi nazvat Teu...
I ko mi sad veli da slučajnost postoji, nasmijat ću mu se u facu!!!!
Post je objavljen 30.01.2007. u 01:49 sati.