I neka svi vide, mene,
budalu koja se smije bez posebnog razloga.
i neka me proglase ludom zbog ustrajanja,
al' ja neću odrasti,
ako to znači prihvatiti ironiju bez opiranja.
(soulconfusion)
Ponekad je teško.
Stvarno teško.
Samo razvući osmijeh i smijati se,
Makar te boli i najmanji mišić u tijelu.
Kad je najteže...onda kada se suze čine jedinim prijateljima...i onda kad bi zagrlio bocu viskija i utopio se u nekoj nesretnoj uspomeni.
Tada...da, baš tada.
Stati nasuprot cijelom svijetu, na tu pozornicu zamaskiranih lica i klaunova i žonglera...i nasmiješiti se. Odgurnuti onu bocu viskija, mahnuti svim svojim nemilosrdnim preprekama koje te negdje iza ugla vrebaju i samo čekaju trenutak da ti postave granatu među noge.
Iako su oči prepune tuge, i samo bi htjele pobjeći nekamo daleko, daleko...ti se skrivaš iza osmijeha, i negdje se pojavi ona rečenica koja uvijek dolazi uz taj smiješak:
Ma, sve će biti u redu.
Ne otvaraj tu bocu viskija, bolje da je podijeliš s društvom na nekoj zabavi.
Ne zabrinjavaj se za one granate, svaki čas je mogući trenutak Smrti. Već te sutra mogu pregaziti na cesti, i zato je najbolji lijek da nemilosrdno radiš svoje Korake.
Nije gotovo.
Ništa nije gotovo.
Samo jedan mali zastoj i ništa više.
No imam Krila. Ona koja me dignu poput anđela, svaki put kad se spustim na koljena.
Preletjet ću i to.
Živim i dišem.
To je ono glavno.
Ostalo dolazi usput. I odlazi.
Baš kao i prepreke.
Samo dajte. Smijte se.
Nije mi važno.
Jer, zaluđenom sanjaru više ništa pred očima nije.
Samo osmijeh...
on će uvijek će titrati tu negdje.
*
Hvala soulconfusion na predivnim stihovima s početka posta. To je bio izvadak iz njene pjesme, Sanjiva budala.
Ujedno se ispričavam svim neistomišljenicima kojima je dosadan moj vječni optimizam. Ne mogu si pomoći :)
A onaj viski je poslužio samo kao nadahnuće.
:)
Post je objavljen 29.01.2007. u 23:36 sati.