Smirile se strasti i sad mogu normalno napisati o čemu se radi.
Dakle,kao što rekoh, normalnija sam, ne pucaju me paranoje, bar za sad
Obečala sam napisati što me toliko opsjedalo...
Nakon godinu i pol, ponovno se vraćam na stari posao od kojeg mi se bljuje,nemam drugog izbora,za sad
neću biti s curama po cijeli dan
starija curka ide u vrtić a malecka će na žalost biti u rukama bake servis jer nema drugog
izlaza, za sad
uz sve te novonastale situacije imam još hrpetinu predavanja...
15 ispita, nekoliko referata itd...
od toga mi se ne bljuje, to stvarno volim
i ponosna sam na sebe što sam stepenicu bliže ispunjenju moje životne želje...
Ali... kad me primi dobro poznati ali onda pošizim jer se bojim da neću sve stići, da neću sve uskladiti..
Bojim se da ne razočaram dragog koji mi je bezuvijetna podrška i koji od početka vjeruje u mene, kad ni ja nisam u sebe vjerovala...
Bojim se da ne zapostavim cure...
Bojim se da neću uspjeti...
Zato jer sad moram uz sve to i raditi...i to na mjestu od kojeg mi je zlo...
Nadam se da neću morati još dugo...
Nadam se kad završim sa ispitima da ću uspjeti
dobiti toliko željeni posao i omogućiti nam bolji život...
U smislu financija i sigurnosti a i u smislu manje stresnog posla, time ću i ja biti ispunjenija i zadovoljnija i konačno raditi ono što volim
Post je objavljen 29.01.2007. u 23:20 sati.