Marketing
Bandić vs. Zagreb
Nikako se u ovu nedjelju nisam mogla natjerati pogledati emisiju Nedjeljom u 2. Sama pomisao da će s druge strane ekrana biti Bandićeva faca, činilo mi je cijelu stvar gadljivom. Reći ćete, čemu se spuštati tako nisko i pljuvati po nekome i nazivati ga gadom. Ali kad je gađenje sve što mogu osjetiti nakon što netko samo i spomene ime Milana Bandića. A kamo li kad vidim njegovo kameno lice koje kao fasada sakriva sve ono što o nama - Zagrepčanima, "običnom" puku, a ne tzv. eliti kojoj su važni samo vlastiti probitak i dobitak, o nama koji svakodnevno u velikim zalogajima gutamo govna koja nam političari serviraju na zlatnim pladnjevima (dok vlastite guzice brišu našim kreditima, režijama, komunalijama, porezima ...), o nama kojima nije ništa bolje niti gore samo zato što živimo u Zagrebu i koji smo ekonomski, emocionalno i psihološki jednako izmoždeni kao i svi ostali u ovoj jadnoj državi - što o nama misli "gospodin" gradonačelnik Milan Bandić.
"Oni hoće da ja mislim njihovom glavom, ali to se neće desiti. Ja ću misliti svojom glavom", rekao je Milan Stankoviću i svima nama u nedjelju. Poručio nam je direktno oči u oči što misli o nama, a što misli o sebi. Ne, nije on gradonačelnik Zagreba, ne, nije on izabran kako bi radio za dobrobit stanovnika ovoga grada, ne, on je Milan Bandić, bog i batina, car nad carevima, imperator, autokrat, diktator i mi svi ima da plešemo kako on kaže. Možemo poplaviti u licu od vrištanja, ali desit će se ono što se ima desiti jer je Milan tako naredio. Pa makar pocrkali od nedostatka zraka za disanje i vrištanje. Možda je tako i bolje. Kad sami sebe ugušimo, Milan će do mile volje raditi po svome.
Ali, budimo iskreni prema sebi i svima ostalima. Jesmo li uistinu plavi od vrištanja? Jesmo li se navrištali protiv nepravdi? Jesmo li ispustili makar krik? Jecaj? Vapaj? Zinuli uopće? Za sebe, barem, mogu reći, da nisam. Osim onoga što sam pisala na ovome blogu, nisam učinila baš ništa za dobrobit vlastitog grada. Sve čekam da me netko povede. Sve gledam da vidim znak. Ali znaka nema. Zagrepčani su se sakrili u svojim sobičcima, zapečatili sebe u svojim umovima, valjda već unaprijed svjesni da je zalud sve.
Svaka čast ljudima u inicijativi Pravo na grad i svaka čast svima koji su sudjelovali na prosvjedu ove subote i svim ostalim prosvjedima, ali bojim se da to nije dovoljno. Nas nema dovoljno. Dok se ne sakupi kritična masa ljudi kojoj je pun kufer svega, nikad neće biti nikakvih promjena. Do tada ćemo samo biti ljudi bez glasa, a kamo li ljudi kojima je dopušteno vrištati i čije će plavo lice imati neku težinu.
I zato osjećam gađenje. Jer sam nitko i ništa. Jer ne mogu napraviti ništa. Osim vrištati u sebi.
Post je objavljen 29.01.2007. u 20:02 sati.