Ne znam odakle da počnem...
Roji mi se u glavi toliko misli,željela bih ti sve u jednu sekundu ispričati,sve ubaciti u jedan tren...
Previše želja,previše riječi... i onda blokada totalna. Ne znam šta reći.
Glas mi drhti i ne mogu izgovoriti ni jednu jedinu rečenicu.
Ma šta rečenicu,da riječ bar mogu izustiti... Ništa!!
Ostajem nijema,a želim ti toliko toga reći.
Suze lagano klize. Koliko se god trudila nisam ih uspjela zaustaviti. Idu same od sebe.Ne znam jel od tuge ili sreće...
Sve mi se izmiješalo.
...
Privukao si me sebi i zagrlio. Dok sam plakala samo si me ljubio. Nježno i polako...
Svaki tvoj poljubac bio je lijek za moje rane,melem za moju ranjenu dušu...
A ja sam samo tih jecala.
Sve bi dala na ovom svijetu,sve što volim,sve do čega mi je stalo da sam u tom trenu mogla reći nešto što ima bilo kakvog smisla.
Nešto što bi smirilo i tebe i mene. Nešto što bi otjeralo suze. Ali ništa,ni riječi.Opet.
Zašto nam je toliko teško povjerovat u sreću?
Znaš,volim te i spremna sam na posljedice.
Šta god da se desi.
Valjda postoji neki razlog zašto jedino kad stojim kraj tebe osjećam da tu i pripadam,
valjda Onaj gore zna šta radi!!
volim te nns!!
Post je objavljen 29.01.2007. u 17:38 sati.