Jednom prije...
Ta vena mi je privučena, nemojte preduboko piknuti da ju ne probijete.... - kažem.
Phhh.... - kaže sestra i pikne. Krvi nema.... Pa pomakne, pa pikne, pa okrene iglu i tako više puta.
A ja završim sa šljivetinom promjera 20-ak centimetara i bolnom desnom rukom koju sam jedva koristila.
Danas...
Možete mi vaditi krv iz lijeve ruke, a ako ne nađete na toj, onda vam dam desnu - govorim.
A zašto? - s vidljivim podsmjehom me sestra pita.
Zato što s desnom radim... - odgovaram.
Kakve to ima veze? - opet pita.
Pa ima veze zato jer mi uvijek probiju venu pa me ruka boli, a treba mi... - strpljivo odgovaram.
Khm... - kaže i s podsmjehom me gleda koksi....
Uzme lijevu ruku, zaveže gumicu, pikne iglu duboko i namontira epruvetu...
A krv ne ide....
Zato.... - kažem joj, gledajući sad ja nju s podsmjehom.
Uozbiljena lica pomakne iglu i krv krene....
I ne mogu da se ne upitam - zašto me opet još jedna strpala u stereotipe o kojima je čitala u knjigama, kad ja živim s ovim Tijelom. Tijelom s velikim T. I kažem joj šta će biti.... A ne vjeruje mi.... Pa valjda ja svoje tijelo najbolje znam, ne?!
Post je objavljen 29.01.2007. u 12:47 sati.