Što se tiče Lune, zaprimio sam vijest da joj je bolje, a sad... Detalji mi, nažalost, nisu poznati, ali nadam se da sve ovo nije bilo uzalud, možda su roditelji poslušali neki od savjeta, a pogotovo mi je bilo drago čuti da je bolje... Valjda su napravili nešto.. Bude li još vijesti, saznati ćete..
Ovaj put objavljujem jednu priču (anonimno, po želji pošiljatelja) koja je poslana na mail urednistva.
Ponekad, tj. skoro pa uvijek, rijeci bole i peku vise od udaraca... Dusevna bol, to je ono
najgore... A ona je sutjela, i trpjela... Jako dugo... I mislim i znam, da to radi i dalje... Ne
znam kako da nazovem te zlostavljace, pa cu ih zvati jednostavno ''oni''. Jer vise ih je... Cijeli razred moglo bi se reci...
Od samog pocetka su je izabrali. Tesko je reci zasto... Ali to se svugdje dogada, jednostavno na
neki nacin ''odaberu'' zrtvu... I onda je ona predmet ismijavanja... Onda je ona ono nesto sto treba popljuvati da budes faca. Moras je konstantno ismijavati, pricati lose o njoj, moras je okriviti za sve, spominjati njeno ime u svim situacijama u kojima bi je mogao poniziti. U pocetku, dok je jos nisam poznavala, nisam imala o njoj nikakvo misljenje.
Sve ti je novo i moras se prilagoditi... A oni su tako pricali... Vrlo sam rano naucila da nikad ne smijes slusati sto ti drugi govore o nekome, moras se sam uvjeriti da li je to istina...
Moram priznati da su me cesto ti glasovi odvlacili, i da sam je i ja mozda par puta uvrijedila.
Sad, kad se prisjecam tih dana, zelim se sakriti negdje daleko, da ne vidim sama sebe... Kako sam mogla
biti tako glupa... Medutim, nakon nekog vremena, tocnije, malo vise vremena, otkrila sam u njoj
najiskreniju osobu koju sam ikad upoznala... Otkrila sam u njoj toliko pozitivnih vrijednosti, da bi
se ''oni'', kad bi ih spoznali, toliko zasramili jer oni nemaju ni mrvicu toga u sebi. To su ljudi
bez imalo ljudskosti u sebi... Ja zapravo nikad nisam ni shvacala koliko nju to boli jer se drzala
kao da je jaka i da sve moze podnijeti, sve do jednog dana... Nasle smo se u prilici kad smo malo
popile nekog vina eeehehe...
Onda su poceli razgovori, i ne znam vise kako je doslo do toga... Ali... Nikad nisam vidjela toliku
patnju u necijim ocima... Toliko boli i bespomocnosti... Pricala mi je koliko je propatila kroz ove
tri i pol godine... Plakala je doma, a u skoli se pravila jaka... Dobro joj je islo. Drago mi je da
je uspjela pokazati im ''da je ne boli''... Dobro je glumila, pa sam i ja tako mislila... Ali tog
dana... Bilo mi je tako tesko, pa sam plakala skupa s njom... Sjetila sam se tada svih trenutaka i
svega sto je morala slusati i trenutaka kad se pitala zar je u njoj problem, zar je ona tako ruzna,
tako glupa da je ne vole... Ne mogu se zamisliti u njenoj situaciji, jer nisam to dozivjela, iako ni
mene bas ne vole, pa ni ja njih, i ne znam zasto, ali mislim da nemaju hrabrosti vrsiti na mene
takvo sto... Mozda sam jednostavno ojacala nakon svog djetinjstva... No to je vec druga tema...
Nakon tog dana, osjecala sam se tako jadno i smatrala sam se krivom jer nisam prije shvatila koliko
ona pati. Ali to se vise ne moze promijeniti, kao ni sve sto njoj ostaje u sjecanju, to se ne moze
izbrisati. Ostat ce zauvijek skriveno u njoj. ''Oni'' nisu ni svjesni koliko su boli nanijeli njoj
koja to nimalo nije zasluzila.. Ja se sada smatram njenom zastitnicom, zelim joj pomoci da prebrodi
sve... Branim je na svakom koraku... I osjecam se sjajno... Zato ovom pricom zelim svima poruciti da
paze sto govore o drugima.... Ponekad vrijedamo ljude, i to jako a da toga nismo ni svjesni... Kad
shvatimo neke stvari, vec je kasno... Netko je povrijeden... I to se vise ne moze popraviti...
Nemojte biti gluhi kad cujete nesto slicno, ne zatvarajte oci pred istinom... Osjecat cete se bolje
kad shvatite da ste nekome pomogli...
Anonimna blogerica
Post je objavljen 11.02.2007. u 18:22 sati.