Mislim da je to bilo s mojih 12 godina. Najljepši poklon.
Frendica, majka i ja smo jele u Importanne centru u pizzeriji. Gledala sam kroz 'izlog', u ljude. Vidjela sam umornog čovjeka kako gura kćer od neke tri godine u kolicima za malo veću djecu. Držala je Barbie časopis. Ispao joj je iz ruke, nagnula se i okrenula, ali otac s podočnjacima nije primjetio. Okrenula se nazad, kao da se ništa nije dogodilo. Nitko to nije primjetio, jer kako i bi, u tako velikom gradu, velikom za naše pojmove, nitko niti ne može primjetiti takvo što. Ljudi su otuđeni, a on je bio obični tata, s vjerojatno prosječnom plaćom i podočnjacima veličine izgubljenosti običnog građanina.
I podsjetio me na sve jadne ljude koji nisu jadni zbog sebe nego zbog okoline. I jednostavno si nisam mogla pomoći da ne ispadnem zadnji manijak, da zbog misli "Vidjela sam!!" stvarno ne otiđem. Izletjela sam među ljude, što i nije takav bed jer ljudi ionako ne primjećuju, podigla časopis, dotrčala do čovjeka, predala mu ga s riječima "Oprostite gospodine, ispao je Vašoj kćeri." Pogledao me uopće me ne doživljavajući i uzeo ga bez riječi, krenuo dalje. Pomislila sam "ok, ni ne očekujem da me doživi." nasmijala sam se sama sebi jer mi je žao što ljudi jednostavno ne primjećuju da je zapravo lijepo kad takvo nešto učiniš. Kako bi svijet zapravo bio lijep da ne ignoriramo loše stvari nego da ih popravimo. Vratila sam se u pizzeriju, majka me pitala zašto sam istrčala, rekla sam joj zašto, pitala me zašto sam to napravila, što me briga za takvo nešto (nije nekome sad novčanik ispao..), rekla sam da sam jednostavno vidjela. Nismo više pričale.
Kada smo odlazile, majka mi je dala novac da odem platiti. Bila sam okrenuta prema 'šanku' kad sam osjetila da me netko primio za rame. Okrenula sam se i vidjela muškarca, prepao me. Nisam primjetila po licu tko je, samo po činu. Pružio mi je buket žutog cvijeća, blago se nasmijao i rekao "Hvala na usluzi!". Šokirao me. Potpuno.
Takav šok sam pretrpila da sad mislim da me promijenio kao osobu. Za takvu glupost mi je čovjek kupio cvijeće. Jer iako to isprva nije pokazao, on je stvarno uočio koliko je rijetko, i koliko je lijepo da netko stvarno Primjeti!
*Hvala ti na tome. :) *
Kada vidim da netko hoda sam i tužan, da plače od tuge, pristupim takvim ljudima. Ne svima, samo onim ranjivima. I fascinantno je koliko ljudi traže zagrljaj od makar nepoznate osobe ponekad!
Uvijek bih htjela to učiniti. Ali tek nakon žutog cvijeća mi nije neugodno prići onome kome trebam, nemam strah da ću ispast glupa ako ne ignoriram osamljenost. (nemam strah jer mi nije bitno) I nevjerojatno, ali stvarno postoje osobe koje to cijene!! I nikada ih ne zaboravim. Čak niti ne ispadam fanatik :) Nije stvar u tome hoće li oni to primjetiti ili ne. Stvar je u tome da znam da ne griješim. Da dajem sve od sebe jer znam da je to stvarno potrebno. Da vidim, i da želim vidjeti.
I da znam voljeti.
Post je objavljen 29.01.2007. u 00:00 sati.