Kako sam zapeo.
Tri tjedna me nije bilo.
Bili ispiti.
Prošli ispiti.
Dao sve.
Čarolija kampanjstva.
I oni koji spavaju pod nastavom konačno polože predmet.
Tri tjedna nikakvih izlazaka.
Pijenja.
Pijanog razmišljanja.
Pijanog bacakanja.
Pijanih odlazaka kući.
Zato sam se bio ispucao subotu prije ta tri tjedna.
Ja i moje dvije frendice pokazivali kako mi zapravo imamo najmanje predrasuda na svijetu.
U pijanom stanju bilo nam je svejedno jel bilo muško il žensko, bogato il siromašno, znalo plesat il ne, bijelo il malo manje bijelo, visoko il nisko, mi smo plazili po njoj/njemu.
Nakon toga sam se natjerao pod vlastiti strogi režim
Učenje i učenje.
Svaku večer sam se uspavljivao knjigom ljupkog naziva Digitalni sustavi.
U carstvo snova me vodila misao da to nije mogao napisati nitko normalan.
Tezu sam si sam dokazao vidjevši da je ime autora Uroš Peruško.
Jel mu mama prije sređivanja rodnog lista gledala specijala Odreda za čistoću: Prašina je vaš stvarni neprijatelj?
Pošto sam cijelo vrijeme bio zatvoren i u domu i doma a učenje me nije zanimalo, neku sam zanimaciju morao pronaći.
Doma sam shvatio da sam ovisan o Bibinom svijetu.
A u domu da sam ovisan o domskom životu.
SD Stjepan Radić je kao Divlji Zapad.
A ja sam šerif koji sve mirno promatra.
Ljudi na savi bacaju stvari na najneobičnija mjesta.
Dok smo ja i kolegica u slastičarni jeli groznu sacher tortu, vidjeli smo danas netko visoko među granama bora nepristojno promatra.
Metla.
Dok smo ja i druga kolegica šetali oko paviljona par metara ispred nas doletio je veliki kišobran.
Jel to bio neuspjeli pokušaj ubojstva ili je netko jednostavno bilo uslužan obzirom da je bilo oblačno?
Mi na savi nemamo gdje hladiti hranu.
Pa se hrana željna hlađenja stavlja na prozor.
Pa si je jedna kolegica na taj način navukla ptice.
Pokljucale su joj sve jogurte.
Voćne su pojele.
A obične samo načele.
Jedna kolegica na prozoru hladi kobasicu.
Sad samo čekam kad ćemo kroz njezin prozor vidjeti orla kako se približava.
Pošto sam cijelo vrijeme bio u domu, razvio sam poseban odnos s tetom šepavom čistačicom.
Svaki dan sam prolazio dok je ona čistila, razvlačio širok osmijeh (da se vidi da pet godina nošenja mobilnog aparatića za zube nije bilo uzlaud) i glasno govorio Dobro jutro, teta.
Znao sam da sam njezin miljenik kad mi je jedno jutro uzvratila Dobro jutro Miško.
Ali netko je to morao pokvariti.
Jednu večer je netko pametan u dva vecea ubacio novine.
I pustio vodu.
Pa se sve začepilo.
Teta šepava čistačica je došla ujutro i kak je prala vece pustila vodu.
I napravila poplavu.
Popizdila.
Napravila turneju hodnikom uz bijesne uzvike o nama studentima.
Na mjesto zločina je stigao tim majstora.
Skinuli su dvije školjke.
Tražili tetu šepavu čistačicu da malo počisti stvar prije nego se daju u traženje uzroka.
Opet krikovi hodnikom.
Tko sam ja da čistim vaše dreke?
Tko sam ja da čistim vaša govna?
Majstori su se nakon toga dali u popravak.
Cijelo popodne je nešto zujalo.
Nisu uspjeli popraviti.
Dočekao nas je samo cijeli vece u stanju kao da su onuda protrčale dvije prasice željne tuširanja nakon napornog treninga hrvanja u blatu.
I na dvije kabine natpis Molimo ne koristiti, u kvaru.
Netko je tijekom noći poskidao te natpise.
I ubacio novine u treći vece.
Došao netko poslije.
Obavio pozamašnu nuždu.
I pustio vodu.
Ovaj put je poplava iz školjke donijela nešto konkretno.
Teta čistačica je shvatila da nema smisla stavljati natpise.
Jer ih netko skida.
Pa je za kvaku svake pokvarene kabine prikvačila prljavu četku za školjku.
Te vecee više ne otvaram ni kad se poprave.
Slijedi rezime stanja.
Pošto su svi vecei po katovima povezani istim govnarskim cijevima, ne rade po tri vecea na svakom katu od prvog pa na više.
Teta čistačica više nikog ne pozdravlja na katu.
Pa tako ni mene, svog Miška.
Nekome ću se osvetiti.
Imam interesantan plan.
Samo trebam kupiti čistu vece četku.