Marko Vešović:
"Nemoguće je istovremeno voljeti Nikolu Šopa i
Thompsona. I nije važno koje je stoljeće i koliko je
godina prošlo od jednih do drugih pjesama. Nekima je
Isus došao u posjetu, a drugi se dive Thompsonu koji s
uzdignutom desnicom slavi klanje. Ne mogu to biti isti
ljudi."
I prođe, evo, stotinu godina otkad se u Jajcu rodi
pjesnik Nikola Šop. Srpskoj poeziji on ne pripada, iako
je najsretnije i najblagorodnije dane života proveo u
Beogradu. Tamo je radio kao gimnazijski profesor,
objavio prve radove i imao uzora u Momčilu
Nastasijeviću, velikom i u svoje doba neshvaćenom liriku
zaumnih jezičkih igara. U Beogradu se Šop i ženio, onog
nesretnog šestog aprila 1941., kada je jedna bomba
srušila balkon na kojem je stajao. Balkon se srušio,
pjesnik je ostao živ, ali cijeloga života trpio je
posljedice tog pada. Vrijeme je provodio u postelji, u
stanu pod zagrebačkom Šalatom, gdje je pisao i čekao da
mu se smiluje Bog kada već nisu ljudi.
Dok je još bio pokretan, Nikola Šop pisao je pjesme
ispunjene prizorima iz djetinjstva. Pokušavao je
fiksirati važne predmete i slike, bakine naočale,
jajački vodopad, mrtvoga pijetla, sve ono što je otišlo
s prolaskom vremena. Najljepši i najpotresniji ciklus
bio je posvećen Isusu Kristu, običnome čovjeku i naivnom
i pomalo trapavom Bogu koji posjećuje Zemlju pa mu se
događaju razne obične stvari. Isus, naravno, ne dolazi
bilo gdje, nego baš u Bosnu, u zemlju za koju je Šop
imao više nježnosti nego ijedan pjesnik u njezinoj
povijesti. Prizor bogočovjeka kojem oreol u snu pada na
uho, Isusa koji ima šešir i štap, i koji je mali upravo
onoliko koliko je mali svijet u koji je stigao, u svoje
je vrijeme jako naljutio Crkvu. Optužili su Nikolu Šopa
da huli i vrijeđa, ismijavali su ga i ozbiljno mu
prijetili jer, navodno, ne poštuje raspetoga Sina.
Nakon rata, u svojoj drugoj fazi, fizički nepokretni Šop
digao se prema zvijezdama, pisao je Astralije, teško
razumljivu, ali u fakturi i dalje jednostavnu poeziju.
Što zbog te jednostavnosti, a što zbog vremena koja su
bila sklonija gromoglasnijim stihovima, Šop je u Zagrebu
dugo vremena bio marginalizirana pjesnička pojava.
Uostalom, vihorile su se tada crvene zastave revolucije,
a on nije znao za ništa crvenije od krijeste mrtvoga
pijetla. Njegov naivni Isus morao je biti jednako stran
i komunistima i onim drugima. Dvadeseto stoljeće nije
bilo doba od utjehe i naivnosti.
Tek pred kraj života Šop je doživio da ga Zvonimir
Mrkonjić uvrsti u hrvatski pjesnički Parnas, a 1981.
Slobodan Blagojević ga je u svojoj, tada žestoko
napadanoj, antologiji postavio na sam vrh
bosanskohercegovačke poezije dvadesetog stoljeća.
Mrtvome se Šopu smilovala i Crkva, a isticali su ga
posljednjih godina, u različitim prigodama i pri
svakakvim izvanknjiževnim manipulacijama, zastupnici
ekskluzivnoga hrvatskog prava na Bosnu i Hercegovinu,
ali i oni Bošnjaci koji drže da Hrvati općenito nisu
dobri, s izuzetkom tog jednoga Šopa.
Vjerujem da će se o njegovoj stogodišnjici dragog, a
istovremeno i genijalnog, pjesnika sjetiti svi koji na
njega imaju i nemaju pravo. Zaboravit će ga samo u
Srbiji, što je na neki način sretna okolnost. Barem će
se tamo izbjeći da o čovjeku pozitivno govore oni koji
su vlastitim životima i djelima protiv onoga što je
Nikola Šop bio.
Ali ostavimo danas po strani hrvatske, bošnjačke,
bosanske i srpske šutnje i priče. Zadržimo se, onako
prigodno, na crkvenim. Stotinu godina nakon Šopovog
rođenja i sedamdesetak godina nakon osude njegovih
uobličenja Isusova lika, jedan je drugi čovjek bio tema
crkvenih očitovanja. Taj se također služi riječima i
zaziva Boga u onome što čini, ali za razliku od Šopa
uopće nije naivan. Ime mu je Marko Perković Thompson. On
svoju publiku pozdravlja nacističkim pozdravom i upućuje
joj političke poruke koje redovno poprati prizivanjem
božijega blagoslova. Po svojoj je naravi odrješiti
patriot: osim što mrzi Srbe, Thompson psuje majku Račanu
i Mesiću, ali i svima koji su za tu dvojicu glasali. U
osnovi svakog patriotizma koji za pretpostavku ima
mržnju prema drugim narodima jeste i mržnja prema
dijelovima vlastitog naroda, prema onima koji druge
otvoreno ne mrze. U osnovi Thompsonove borbene
religioznosti je mržnja prema Bogu dok je stvarao druge
vjere i narode. Međutim, Crkva u Hrvata ne samo da je na
to gledala blagonaklono nego su crkveni mediji žestoko
napadali i vrijeđali sve one koji su u Thompsonu vidjeli
fašista, netolerantnog čovjeka, nasilnika... Kada je
papa posljednji put dolazio u Hrvatsku, Marko mu je
Perković Thompson spjevao prigodnu pjesmicu, za koju je,
opet, dobio pohvale zbog bogoljublja i patriotizma.
Tek je pjesma o Jasenovcu i Gradiški Staroj navela Crkvu
da se, istina krajnje blago i uvijeno, ogradi od
Thompsona. Naravno, nisu osudili čovjeka, nego njegovo
djelo. I ne Thompsonovo ponašanje na koncertima, nego
jednu jedinu pjesmu. Onu u kojoj se kolju Srbi, njihovi
leševi plove Neretvom, a koncentracijski logor u
Jasenovcu radi punom parom. Ali i to u jednom priopćenju
koje je sastavio niži svećenik, šef nekakvoga press
ureda i glasnogovornik biskupski. Ni toga ne bi bilo da
povod nije malo nezgodan...
Nemoguće je istovremeno voljeti Nikolu Šopa i Thompsona.
I nije važno koje je stoljeće i koliko je godina prošlo
od jednih do drugih pjesama. Nekima je Isus došao u
posjetu, a drugi se dive Thompsonu koji s uzdignutom
desnicom slavi klanje. Ne mogu to biti isti ljudi.
Marko Vesovic
(posudjeno s Jajce Portala)
Post je objavljen 28.01.2007. u 11:17 sati.