da li ste se ikad nasli u shituaciji kad bi se u drustvu, jedne ili vise osoba, prisjetili neke shituacije koja bi vas jako rastuzila... kad bi vas sustiglo nesto iz proslosti?
i tada, koliko god su vam ljudi koji vas okruzuju bliski, i nema toga sto im ne biste rekli, sto im ne biste povjerili, vi ipak ne mozete podijeliti s njima taj osjecaj, tu bol, tu tugu...
i iako vas jedan dio mozga pika i govori vam da bi oni razumjeli i da im se mozete povjeriti, to zadrzavate za sebe... jer taj dogadjaj, taj osjecaj je samo vash, i nemoguce je podijeliti ga...
ali boli vas... i u tom trenutku bi se najradije privili toj osobi pored vas u onaj zagrljaj kada nista izvan vas, nista izvan te osobe, nista izvan tog osjecaja jedinstva, pripadnosti, razumijevanja, povjerenja, ljubavi i mira nije bitno i ne igra nikakvu ulogu u vasem zivotu, u vasem postojanju, u vasoj biti...
medjutim...taj tenutak ne mozete podijeliti, taj trenutak ne mozete dati i samim time ne mozete primiti taj zagrljaj, to razumijevanje, utjehu, suosjecanje...oprost, ljubav i mir...
jer...hej!... ta osoba pored vas niti nije ona koja vam to isto treba pruziti...
jer...hej!... jedini koji vas treba primiti u svoje narucje, jedini koji vas treba razumijeti, oprostiti vam, voljeti vas, i biti uvijek tu uz vas...
...ste vi sami...
zivio raspored! :)
Post je objavljen 28.01.2007. u 00:58 sati.