Kad sam bila dijete, u našoj su se kući kupovale lokalne dnevne novine, Glas Slavonije, uz to i Vjesnik. Pa još barem dva tjednika.
A meni i sestri, dok smo bile djeca, Plavac i Politikin zabavnik.
Voljela sam uzeti u ruke, prva, svježe novine što još mirišu na štamparsku boju.
Dok sam bila dijete, djetinje sam naivno vjerovala u pisanu riječ. Mora biti istina ... ta pisalo je u novinama.
Počela sam otkrivati različite novinske rubrike. Uživala u karikaturi i "šlajfnama" stripa u nastavcima. Čekala koji će mi film preporučiti. Polemizirala, u mislima, s kolumnistima.
Postajala sam sve kritičnija. I sve skeptičnija. Davno sam prestala vjerovati kako govore i pišu samo istinu.
Čitala sam ih sve manje, no kupovala ih i dalje.
U Glasu sam, sa zaprepaštenjem, bijesom i užasom, doživjela i vijesti o razaranju mojega grada. Potom o pokušajima obnove, neuspjesima, privatizaciji, propadanju gradske privrede, bahatosti političara i novopečenih bogataša...
Sa žaljenjem sam čitala osmrtnice velikim gradskim firmama, osmrtnice posječenim stablima, travnjacima pretvorenim u parkirališta, malim retfalačkim kućama koje su zamijenile kutije sa stanovima za izdavanje.
Osmrtnice svojim sugrađanima. Osmrtnice prijateljima.
Pročitala i očevu, pa zatim i majčinu osmrtnicu.
Dragi oče, živiš i dalje u našim mislima i sjećanjima ...
Počivaj mirno, majčice.
Odjednom sam se zgrozila, nad sobom, kad sam otkrila da jedino još osmrtnice čitam.
U Glasu.
Otkazala sam pretplatu. Još uvijek je glasila na očevo ime.
A sad sam tako sita žutila, crnih vijesti, sponzoriranih tekstova, nepismenih i površnih članaka, jetkih kolumni ...
Kupujem još samo - Moj lijepi vrt i Floru.
Uvela sam plinsko centralno grijanje.
Ne treba mi materijal za potpalu.