Poglavlje prvo
Noć. Miris vlage. Ustajalosti.
Početak 19. stoljeća.
Kočija sa konjima poremetila je uličnu tišinu.
Sa desne strane bijahu stare, oronule kuće, visokih pogleda, i zamrznutih prozora. Stari čipkasti zastori zamahivahu kroz otvorene prozore.
Tajanstvena silueta projuri preko ulice I skrene u klanac.
Tišina. Dva, tri puta sova zahukne, a potom nastane tajac.
Gromki kašalj i tiho pjevuckanje čuli su se iza ugla.
Pjevušenje je postalo glasnije, sve dok se potpuno jasno nije razabrao glas. Bio je to Ptičar. Stari, pijani Ptičar.
Često ga se moglo vidjeti u sitne sate u Glavnoj ulici. U mladim danima, sa ocem je dolazio u lov na patke i perad, i od tada ga svi zovu Ptičar. Mnogi niti ne znaju njegovo pravo ime.
Kao i obično, bio je mrtav – pijan.
Prolazeći ispod prozora, neka stara, mrzovoljna gospođica izlila mu je kantu hladne vode na glavu, da se jadni propalica stropoštao koliko je bio dug i širok.
Stara gospođica bila je zadovoljna, te je zatvorila prozor.
Mir je zavladao mračnom ulicom i mjesec je zablistao u svojoj punoći.
* * *
Za to vrijeme, u radnoj sobi gospodina Horvata, raspravljalo se o vrlo važnim i jedinstvenim temama.
- Mislite li da je to ispravno, Satniče?
- Dakako da mislim, moj dječače. Potpuno sam siguran da treba uvesti novi policijski sat! 11 sati još uvijek je prekasno.
- Da, ali Satniče…
- Ne! Inzistiram na novom policijskom satu! Želim to već sutra navečer. Devet! Devet sati – zadnje!
- Satniče, nije to tako jednostavno. Moram još razgovarati…
- Ne zanima me što ti još moraš! Samo učini kako sam ti rekao, moj dječače. Štošta još treba preživjeti.
I ovdje je stao njihov razgovor.
Mladi profesor Horvat, inače vrlo sabran i racionalan čovjek, sada je zbunjeno stajao pred vratima sobe, zureći u vrata pred sobom. Nije volio razgovore sa Satnikom. Previše su ga uzrujavali. Kako će stići razgovarati sa gradonačelnikom Bagremom? Kako će se stići dogovoriti sa profesorom Doktorom? Bio je izvan sebe.
Toliko problema, a toliko malo rješenja.
* * *
Zadovoljan i sit, Satnik je krenuo kući. Volio je razgovore sa mladim profesorom Horvatom. Nikada nije morao dvaput govoriti. Zanimljiv je to dječak, taj Horvat. Vrlo pametan i lukav, morao je priznati.
Uz to, bio je i zadovoljan zbog novog policijskog sata.
Zadovoljno je krenuo niz mračnu ulicu. Ulične svjetiljke obasjavale su samo rub ulice, a njihova sablasna titrajuća svjetlost ledila je krv u žilama.
Ritam Satnikovih cipela odzvanjao je u mračnim klancima. Trnci su mi prošli kroz tijelo.
Čuo je korake. U početku polagane, a potom ubrzane korake. Netko je trčao! Nije razaznao smjer trčanja.
Srce mu je lupalo.
Stao je, počešao se po glavi i zaustavio dah. Koraci su se približavali. Ulična rasvjeta nije mu pomagala razaznati strančevo lice. Iz tame dojurio je – stražar.
Sav zadihan, crvena lica i znojnih dlanova, stao je pokraj Satnika i stao užurbano govoriti:
- Dobro večer, Satniče! Tražio sam vas. – sada je Satniku laknulo, – trebam vas, hitno je, - nastavio je – tamo, malo dalje, iza ugla… - zagrcnuo se.
- Da? Što je tamo? – Satniku je kapljica znoja kapnula na odijelo.
- Tamo je truplo. Netko je ubijen, gospodine Satniče.
(nastavak slijedi idućeg petka)
Post je objavljen 26.01.2007. u 23:59 sati.