Dobro je, stvarno je sve dobro. Život je putovanje, čudno, zamršeno, puno situacija koje zahtijevaju od tebe da ih shvatiš naknadno, poput nekog AHA efekta...
Pitaš se i razbijaš glavu tražeći rješenje, a onda ni od kuda ono se samo nametne.
Mislim da ne postoji moment u kojem možeš biti, ili u kojem jesi, potpuno zadovoljan. Jer baš je to ono ljudsko u nama, uvijek stremimo nečem višem, uvijek želimo doseći nekekav vrhunac, a onda shvatimo da možemo i želimo još puno više.
Tad se stvari samo slože, same od sebe, kao neka slagalica s kojom se mučiš 3 mjeseca i onda, samo tako, u naletu inspiracije, neobjašnjive kreativnosti, sve postaje tako jednostavno, kristalno jasno!
Presložiš sve svoje prioritete, prestaneš se zapitkivati, prestaneš se brinuti, okrećeš ploču u svojoj glavi, zaboravljaš sve što si do sada činio, kako si regairao i razmišljao, i činiš upravo suprotno, i tako je dobro!
Bog se uvijek brine za tebe, daje ti bezbroj mogućnosti, i kad se pitaš jesi li pogriješio, a znaš da nisi, da ti potvrdu, odgovor, i sve sjeda na svoje mjesto.
Ništa nije nemoguće, pa imaš najjačeg pomagača na svojoj strani, On te nosi na leđima kada si umoran, On ti daje snagu,ma zar ti itko išta može kada je On tu za tebe, kad god trebaš?
Nestaju strahovi, nestaju sumnje, shvaćaš koliko si blagoslovljen i ideš dalje. Ponekad zaboraviš, da, sumnjaš i padaš, ali nikad ne ostaješ poražen.
Životne okolnosti nisu jednostavna stvar, ponekad uzrokuju užasnu bol, nepravdu, čine te nesigurnim u odlukama, ruše tvoje samopouzdanje, rastužuju te, čine te bijesnim...ali to je samo prolazan moment, traje onoliko koliko mu ti dopustiš da traje. Način razmišljanja mijenja tvoj svijet.
Važno je voljeti, željeti, sanjati, vjerovati, ispitivati, tražiti, ništa nije nemoguće, blokade su u našoj glavi, stvaramo ih sami. Kompleksi su naša izmišljotina, kako da te drugi vole ako ne voliš sam sebe? Kako se osjećaš iznutra, tako te percipiraju.Čovjek se sastoji od tri osobe : one koju misliš da jesi, one koja uistinu jesi i one koja bi želio biti.
Obrambeni mehanizam stvara maske, i misliš li da ih držiš pod kontrolom, ispostavi se da nije tako, toliko ih navučeš da više ne znaš tko si, ne znaš kad ih mijenjaš, ne znaš koje je tvoje pravo lice, izgubiš se u moru lica koje si stvorio za kojekakve prilike.
Ljubav je ono što trebaš, što nedostaje, što te čini potpunim. Uvijek sam mislila da je neuzvraćena ljubav najgora vrsta ljubavi, ali nije tako, najgora opcija je živjeti bez ljubavi. Ona je plemenita, nesebična, lijepa, potpuna, savršena,sjetna, ponekad bolna, iskrena, jaka...
Zatvorila sam se u svoj svijet, puna strahova, nespremna riskirati, nespremna dati sebe. Onda sam shavtila da ne želim udarati po svom egu, a to nema veze s ljubavlju, ima veze sa sebičnošću.
Nije se lako prepustiti i ja još ne znam kako to učiniti, ne znam hoću li ikad znati, ili naučiti.
Ali mogu se truditi, iz dana u dan, malo po malo. Hoću li uspjeti, ne znam, ali ću riskirati, jer isplati se. Samo nemojte zaboraviti svoje prijatelje, one prave, one koje ne možeš nabrojati čak ni na prste jedne ruke, jer to je greška koja se ne oprašta.
Post je objavljen 27.01.2007. u 02:03 sati.