U naselju koje se zove po bodljikavoj izraslini cvijeta što simbolira ljubav, sjedimo nas troje. Točnije nas 2,5, jer trećemu su ćorave oči zalijepljene u monitor što mu šljašti u usahlo lice. Žali se pritom, odsutno, na bol u križima i sanja o dobroj stolici. Onoj koja se vrti.
Nije se pomjerio sva 4 sata, koliko sam ja tamo bila. Samo je propadao u kauč, sve dublje i dublje i dublje i dublje. U razgovor bi se rijetko uključio hrapavim glasom izribanim od katrana, i to odsutno i nebulozno. (Tipa, mi pičamo o "unisex" majicama, a on pita "kakav sex?")
Nas dvoje, relativno prisutnih, čavrljamo, i smijemo se našem polovičnom prijatelju.
Popila sam talog kafe skuhane tog istog jutra, prelistala mondeni magazin o digitalnoj umjetnosti, prevrnula vijesti iz besvijesti, upratila par sati televizijskog programa, presretna što ga doma nemam i onda je zazvonio telefon. Polovčni se javio, i zamolio me da stenjem , kako bi dama sa druge strane žice ipak odlučila doći, namamljena njegovim nadnaravnim ljubavničkim sposobnostima. Daj da usporedimo dojmove, dodam. Prostenjala sam pornografski, na dižući pogleda sa sjajnih stranica magazina, odglumila astralni multiplaorgazam, zaklopila posljednju stranicu, rastegla se i najavila svoj odlazak.
Prisutni i ja stajali smo u hodniku, trkeljajući o prednostima života u naselju koje se zove po bodljama, te u tom dijelu grada općenito. Dogovorili smo izlazak u novootvoreni šoping centar i neke tamo kafe koje ćemo pit po gradu.
Polovični se, u obliku kuke, preselio na krevet, slušalice montirane na desno uvo. Glas mu se stišao, a razgovor se, očito pretvorio u "haš haš darling" trač. Nas dvoje smo se, pogađate, pretvorili u uši, i ostali čekati sočnu vijest. Telefoniranje je trajalo i trajalo. Kažiprst Polovičnog bio je podignut u zrak, signalizirajući krajnju napetost i potebu za tišinom. Uzalud smo pjevušili "šapni mi šapni mi šapni....". Vijest je bila loša.
A mi čekali svoj red za bed.
Post je objavljen 26.01.2007. u 10:59 sati.