Pregled posta

Ponosna mama (nisam odavno)

Preskačem rezimiranje stare i svečane odluke za novu...jebeš patetiku, nastavljamo u revijalnom tonu, as always.


Nekoliko puta godišnje sasvim spontano ruka sama krene prema arhivi bloga i folderima sa starim slikama.
Tako je bilo i sinoć.

Nakon što sam tjedan dana bila na iglama i skoro izgrizla sve nokte od očaja što ćemo možda izgubiti sve slike unazad dvije godine (faking blue screen of death), sinoć je T. slavodobitno došetao do mene mašući s dva dvd-a koji čuvaju se naše fotografije ikad snimljene.

Sva sretna, s uzdahom olakšanja nastavila sam gledati "Vatrene dečke" no svakih nekoliko sekundi mi je pažnju privukao smijeh.
Nije to bio bilo kakav smijeh. Gledam njega kako gleda slike i tako se iskreno i od srca smije da su mi oči zasuzile.

Sjednem pokraj njega, gledam u ekran, na njemu taman filmić snimljen2003, mali posranac sjedi na autiću na balkonu, drži olovku u ustima i kaže "puffff mama, Tiji pufff..." (naravno, ako još niste shvatili, Tiji puši).
Mali miš, prekrasni plavi bucmasti dječak predivnih plavih očiju....moj dječak.

Pa drugi filmić, pa treći...a sa svakim oči sve suznije.
Škicam ovog svog mamlaza preko oka i vidim da su nam oči iste.
U tih 10-ak minuta proputovala sam prošlost ...činilo mi se kao da je sve to prošlo tako brzo u trenu oka.
Kao da je od rođenja bio velik, kao da od rođenja hoda i priča i pametuje i voli....

Jeste li ikad osjetili jedan čaroban trenutak u kojem ste shvatili da je vaše dijete izabralo upravo vas za roditelje.
Kao da negdje gore (a možda i dolje, tko ima dokaz da je to "gore"?) postoji neka sila koja nas pomiče kao šahovske figure i koja svaki naš itan životni moment ima zapisan?

Pukla me ta spoznaja tako jako da sam na tren zastala, zaboravila na sve brige, bolesti, nezadovoljstvo, stres i bila svjesna samo te jedne činjenice.
Taj mali čovjek je izabrao upravo mene kao svoj dom u kojem će rasti, iz kojeg će poteći, koji će ga učiti, iz čijih će očiju upijati život i koji će mu čitav život biti oslonac i zid koji će mu čuvati leđa.

Ne mogu a da ne plačem, prvo zbog te spoznaje a onda i zbog one vječno prisutne činjenice da sam možda štogodd propustila, da on možda negdje duboko u sebi osjeća tugu, nemir, nezadovoljstvo.
Ne mogu da ne plačem jer se opet pitam jesam li mogla učiniti više?
Jesam li mogla onda kad je po treći put u jednom danu prolio sok, nasmijati se, a ne mu reći da je "smotan ko sajla"?

Jesam li...? Nije bitno, postat ću patetična a ne da mi se sad...
Tiji je zaljubljen u Saru. Ne, nemojte misliti da je ovo klasična dječja ljubav, on je tako duboko, iskreno i jako zaljubljen u Saru da i ja čitavim svojim bićem osjećam tu ljubav i tugu koju će uskoro osjetiti jer mu ona ne uzvraća ljubav.

Sara je cura koja nam se uvukla u sve pore života, Sara je cura s kojom će Tiji upisati malu školu i biti sam s njom u razredu, ona je cura s kojom će on ići u srednju školu, ona je cura s kojom će on upisati fax za motoriste, ona je cura s kojom će on nakon toga kupiti motore i avione i helikoptere pa će on biti pilot a ona njegova stjuardesa, ona je cura koju će on oženiti nakon što se njih dvoje presele u našu sobu a ja i T. u dnevni boravak, ona je cura kojoj ćemo mi kupiti televiziju za u sobu da ona i Tiji mogu gledati kad im se ne spava, ona je cura koja će zajedno s Tijiem hraniti bezbroj kornjači koje će staviti u veliku, novi akvarij u njihovoj sobi, ona je cura koja će mu jednom roditi 65 djece ili je možda najbolje dvoje ili iipak možda 9 a koji će se zvati M. i T. a i ovi drugi isto (ok, i ja već vrištim od smijeha), ona je ta cura, ta Sara koju moje dijete toliko voli da ne želi u vrtić u majici nijedne druge boje nego narančaste jer ga, ako obuče neku drugu boju neće prepoznati, ona je ta frajerica radi koje moje dijete ponovo voli vrtić i s radošću se budi ujutro jer joj svaki dan želi reći da ju voli ali nemože jer ga ona "ni ne pogleda"...

Netko mi je jednom rekao da Tiji ima "staru dušu" i da svim svojim bićem jednostavno osjeća.
Slažem se s tom tvrdnjom, što je stariji sve je emotivniji, nježniji, zaljubljiviji (heh, pitam se na koga ;) ) i sve više osjeća.

To dijete, moje dijete, ima 4 godine i 3 mjeseca i ni po čemu se naizgled ne razlikuje od ostalih dječaka koji imaju toliko godina.
Samo što, za razliku od njih, ljubi već 4 curu po redu (jedna je imala 19 godina molit ću lijepo ), piše i čita sva slova, čita sve rečenice a piše samo one jednostavne (najčešće Tiji + Sara), rješava jednostavne matematičke zadatke (samo ne može prihvatiti da 1+1 nisu 11 nego 2), igra preko 10 igrica na kompjuteru koje zahtjevaju iznimnu brzinu i ono najbitnije, a ovo kaže tičerica a ne ja, najbolji je i najnapredniji sa najperfektnijim naglaskom u svojoj grupi na engleskom a bitna napomena je i da je tamo najmlađi (svi su stariji od 5 god.). Svakodnevno nas iznova oduševljava glađu za znanjem, pohvalama od teta u vrtiću, simpatijama prolaznika koje srdačno pozdravlja...
Da sam htjela da mi dijete bude savršeno, izgledao bi upravo ovakav.

Kada je on tako narastao, uozbiljio se, postao "pametan"?
Otkad to tako mala djeca tako jako vole, otkad to oni tako trezveno i realno razmišljaju?
Što to radimo tim novim generacijama da su s godinama sve ranije samostalni, zreli i tome slično?

Skoro sam se naglas upitala na koga je on to tako "bistar", kad sam s oduševljenjem shvatila da mi se ispunila jedna od najvećih trudničkih želja "bože ako te ima, neka ovo dijete bude lijepo na mamu a pametno na tatu".

Ja sam večeras debela s razlogom - srce mi je veliko i teško 15-ak kila
A ovo opće nije hvalisanje, ja sam samo toliko preponosna u ovom trenu da to moram podijeliti s cijelim svijetom

Post je objavljen 26.01.2007. u 01:21 sati.