Neću više razmišljat. A, i o čemu da razmišljam. Što više razmišljam – to manje znam.
Al, nama bosancima to i nije tako teško. Opet bosanac. Jebiga.
Ne mogu ja napisat dvi rečen’ce a da u trećoj to ne spomenem.
Taki smo mi bosanci.
A sjećam se kad sam bio mali, u mom rodnom gradu (da, moram i to opet reći) Banja Luci,
među rajom je živjelo pravilo da se govori da niko iz Banjaluke nije ujedno i iz bosne.
Kad bi neko reko ‘’Ti’s bosanac, jel?'’ , slijedio je odgovor :
‘’ Ne, ‘ajvanu, ja sam iz banjaluke'’…
Neki su to kontali, neki nisu…svejedno, jebeš i jedne i druge…
A da je bilo dobro, bogami je bilo. Danas sam ponosan i sretan što sam rođen, i što sam
odrasto u tom gradu.Najljepšem gradu na svijetu.Onaj ko je bio tamo zna o čemu pričam.
Al, sve što je lijepo kratko traje,pa tako i moj život u tom gradu i moje odrastanje.
Neki zli ljudi su prekinuli sve.
U jednom trenutku života, u onom trenutku kad još ni ne znaš da si živ,ni šta je život,
i šta život nosi, osto sam bez svega.
Bez struje,bez vode,bez škole,prijatelja,video kaseta,ploča Led Zeppelina,stare gitare
koju mi je ćaća kupio na buvljaku da si pravim plikove na prstima,bez svojih stripova
koje sam marljivo skupljo godinama i koji su ispunjavali dobar dio podrumskih
prostorija,bez ‘’Džuboksa'’ počevši od rednog broja 1, oni stariji bi trebali znati o
kojem se časopisu radi,bez svog luka i strijele koju mi je komšija Sakib napravio
u pogonu Lesnine…S tim lukom i strijelom mogo si i čovjeka ubit, a komšinci
Đemili, nikad nisam reko kako je i gdje završila njena ‘’maza“.A ‘’Maza'’ je njen
Mačak koji se slučajno našo na putu strijele koju sam opalio po uputama komšije
Sakiba…jebga, i meni je bilo žao ‘’maze'’, al nisam odusto od vježbanja s lukom i strijelom.
Da skratim priču.
U tom trenutku izgledalo mi je da tu sve završava.Nema dalje.
Možda i ima, al ja u tom trenutku nisam vidio ništa.
Neću razmišljat o tome…
…
Ove tri točkice, nisu bez veze tu.
Taj dio života možda jednom i pokušam shvatit i opisat ga, al sada bolje ne.
Idemo dalje …
Ko sam ja? – ne znam
Šta radim ovdje? – ne znam ni to
Kad malo bolje razmislim, onoliko koliko bosanac to uopće more (eto,opet ‘’bosanac'’),
ja u stvari ne znam ništa. I bolje je tako.Blaženo ne znanje.Ako je ona tvrdnja da su bosanci
glupi, to je vjerovatno razlog,ovaj put ću reći ‘’našoj'’ veselici, humoru, zajebanciji.
Vjerovatno je to razlog količini viceva koji se prepričavaju po birtijama i procentu
nasmijanih lica po broju stanovnika. I nakon svih strahota, i bombi koje su pale, za bosance
i dalje tvrde da su sretan narod. Ili je to zavist?
Al jebo to sad.
Dignem se ja ujutro i odem u trgovinu.Kažem onoj teti :
‘’Molim vas, dva jogurta,jedno mlijeko, dvije povlake i jedan hljeb“
-'’Nema hljeba'’ !
Kako nema, mislim se ja, a tona hljeba joj iza leđa na policama,pa pitam opet isto.
-'’Nema ni hljeba ni povlake'’!
Tu sam već popizdio.Proradio onaj bosanski crv umeni,onaj crv koji ne trpi da mu neko kaže
‘’nema'’,'’ti to ne možeš'’,'’ne'’…
Suzdržim se ja još malo i pitam je opet:'’ Pa dobro, ša ima onda?'’
- ‘’Imamo svjež kruh i vrhnje od jutros, ako želite to'’?
U tom trenutku nisam znao da li da je pljunem u lice i da joj jebem sve žensko u familiji,
počevši od nje,da je šaljem u neku biblioteku da nađe hrvatski riječnik i pročita da je hljeb
hrvatska riječ a ne bosanska (bosanci ni nemaju svoj riječnik), ili da joj svežem šamarčinu
pa kud puklo.A onda sam se sjetio one ‘’povlake'’.Kako ću to objasnit?Kod nas,pri tom
mislim u bosni,povlaka je vazda bila povlaka i mi znamo šta je to.Vrhnje je bilo nešto
sasvim drugo.
Odusto sam od svega.Osim od kupovine.
Jebiga,glad te ne pita ništa.
Prozborim na čistom hrvatskom:
‘’Molim vas, dva jogurta,jedno mlijeko,dva vrhnja i jedan kruh.'’
I razumila me.Dobio sam sve što sam tražio.I platio.Nisam pobjego.
Još sam dobio i pozdrav na izlasku iz trgovine:
-'’Hvala lijepa, dođite nam opet'’!
Tad se i onaj crv skroz razbudio i odgovorio joj kratko: ‘’Jebo ti ja mater'’!
Mislim da sam još slomio onaj feder na vratima šta ih polako zatvara,jer sam imo žarku želju
zalupit njima, al taj feder nije dao.
Tako je počeo moj prvi dan.
Moj prvi dan u novoj sredini.
Hrvatskoj.
…nastavlja se kad ufatim vremena…
Post je objavljen 26.01.2007. u 00:40 sati.