Cijela epizoda sjećanja navire mi na suze dok ispijam zadnji gutljaj svoga neshvaćenog života.Sa andjelima na oštrici ništavila pjevam pjesmu trnovite ruže plešući sa demonima ispod i iznad vremena.U kiši snova pružam ruku prema suncu da spalim prste dotičući ljepotu vatrene kugle,samo da osjetim toplinu svjetla.Spotaknuo sam se od kamen dok sam šetao u vlastitoj podsvijeti tražeći kamen temeljac koji pali moje misli i ugrožava moju egzistenciju..bez morbidnosti.Kapljica suza,nebo tuge i olujni vjetrovi tumaraju unutar mene stvarajući ponovno kaos u kojem uživam,kupam se u snu.Tvoja krv u meni sada se budi i priča mi priču neke druge sretne žene,zaboravljene od boga koji je nekada volio,osjećao.Probudi se ljepotice iz začaranog sna,izvadi nož iz srca i poljubi me u nešto što ne osjećam da trnci tvoje ljubavi uskrsnu umiruću dušu u meni.Tvoj sam rob a mjesec je krvav i plače zbog ljepote sunca,zašto je on crn a ti si tako blještavo lijepa do bola.Plači nesrećo,ubij tugu u svima nama jer ja sam sretan.
Post je objavljen 25.01.2007. u 12:46 sati.