svidjala mi se tih dana suzana iz 3 klupe do prozora.često sam zbog njene duge plave kose koja joj je padala preko ramena i plavih očiju ,zbog čijeg sam pogleda bio spreman baciti cijelu kolekciju zagora i texa wilera, lomio vrat okrečući se iz prve klupe u kojoj sam sjedio po kazni.svaki gol koji sam postigao na satu tjelesnog odgoja je bio njoj posvećen,svaka šala izrečena dovoljno glasno da se čuje do treće klupe do prozora,svaka vlas u kosi pažljivo namještana da bi ona primjetila......jep,tih je dana suzana bila centar moga svemira,centar svih mojih misli baš kao maslina na pizzi.zbog nje sam osjetio one prve leptire u stomaku,zbog nje sam pobrao prvu samarčinu da mi još i dan danas zvoni kada prolazim kraj osnovne škole.lansirao sam pred suzanom koš za smeće udarcem noge u orbitu,pa je domar škole meni odalamio takvu šamarčinu da sam vidio više zvijezda od gagarina.
a onda je jednoga dana suzana otputovala u njemačku kod bake na vikend.na vikend koji traje već 16 godina.kasnije sam saznao da milosavljević baš i nije bilo pogodno prezime ranih devedesetih u hrvatskoj i da okolica leskovca nikada nije bila djelom njemačke.
tih se dana dogadjalo jako puno promjena pred očima jednog zaljubljenog klinca.suzana nikako nije dolazila iz "njemačke" pa je njezina baka bila prva osoba koju sam zamrzio.jer sigurno je ona ta koja joj brani povratak.više se nismo radovali uspjesima slovenskih skijaša jer oni nisu više bili naši.tada to nisam razumio,kao ni to kako odjednom piksi više nije dobar nogometaš i kako da odjednom mogu zamrziti sve njegove driblinge,dodavanja,golove.....na tv-u se prikazivala neka čudna vaterpolo utakmica sa kosova u kojoj ekipa sa plavim kapicama tuče ekipu sa bijelim kapicama.u medjuvremenu se u treću klupu do prozora uselila jedna uplakana spodoba čudnog naglaska za koju se pričalo da je izbjeglica iako nitko od nas nije bio siguran što to znači.razred nam se počeo puniti vršnjacima iz vinkovaca,osijeka,zadra,vukovara......igračke i lopte su zamjenile vijesti sa ratišta,slike porušenih gradova,palež sela u kojima nije preostao kamen na kamenu i isčekivanje vijesti o rodbini i prijateljima zaostalima u tom komadiću pakla na karti svijeta.tada sam prestao mrziti suzaninu baku jer u njemačkoj nije bilo rata i znao sam da je suzana tamo sigurnija,ali sam zamrzio tamo neke miloševiće ,draškoviće ,šešelje ,martiće....pomalo se krug nepodobnih prezimena širio sve više i ubrzo sam i ja upao u ovo klupko mržnje koje je zapetljao sam nečastivi osobno.jer ako dovoljno dugo gledaš u oči zvijeri postaje vjerovatno da ćeš i sam postati zvijer.jedino nikako nisam mogao zamrziti piksija,ma koliko god on bio njihov.
u čitanke su se uvukle bitange i tek mi tu više ništa nije bilo jasno.odjednom su partizani postali loši,a oni drugi sa slovom U na čelu su postali glavni glumci ovog filma režiranog u nečijoj bolesnoj glavi.počele su se pjevati neke čudne pjesme na koje se prije nije smijelo niti pomisliti,a drugarice učiteljice koje su se klele do polugodišta u tita i partiju odjednom su postale nastavnice i profesorice.a to sam saznanje platio dvosatnim stajanjem u kutu učionice ,što je bila kazna upućena od strane jedne novopečene nastavnice koju sam se drznuo osloviti sa drugarice.čak je i titinu sliku na zidu zamjenio nakrivljeni franjin osmjeh,a od sve muke uvenuo je i bor koji sam dobio kada sam se primao u pionire i kojeg sam posadio sa starim.nadao sam se samo da mi neće oduzeti sve diplome sa takmičenja u matematici jer možda ni 2+2 više nije 4 u hrvatskoj,kao što je to nekad bilo u jugoslaviji.ma glavno da je suzani dobro.iako sam bio tužan što više ne stižu informacije o tome kako igra piksi,o tome da li je izmislio neki novi dribling ili nekome gurnuo loptu kroz noge......a već ćemo mi nekako razvući od prvog do prvoga sa 100 maraka u džepu.tih je dana sve dobro bilo sa ove naše strane barikade,a svi djavoli ovoga svijeta su se nakotili sa one njihove.
školski satovi su bili skraćeni na 35 minuta,jednom tjedno se vježbalo bježanje u sklonište u slučaju napada,a klincima su pernice i knjige u skolskim torbama zamjenile bombe i municija.sve dok na satu fizike iz vjekine torbe nije odjeknula eksplozija i raznijela pola razreda.tada smo shvatili da rat i oružje i nisu nešto baš tako cool kako smo mislili i opet nam je lopta postala najdraža igračka.na žalost,nekima prekasno.
netko je primjetio da meni to trčanje za loptom ipak ide nijansu bolje nego ostalim vršnjacima,pa sam se preselio u zagreb.dinamo je bio moj novi klub i osjećao sam se presretno.suzanu je polagano počeo prekrivati veo satkan od zaborava,a i piksija su zamjenili neki novi idoli.daleko od roditeljskog nadzora škola je pomalo padala u drugi plan,zaostajala u ofsajdu sve više i više.čak sam završio i na popravnom roku iz matematike u trećem srednje na što sam u to vrijeme bio nevjerovatno ponosan.jer kada je tko vidio pametnog fudbalera.ne bi se ja ni pojavio na popravnom da mi pod nos nije došla informacija da legendarni socrates osim što je reprezentativac brazila u isto vrijeme je i doktor.
nacionalni zanos je sve više kopnio i novinske stupce su počeli puniti neki peti ortaci i ratni profiteri koji su punili kesu dok smo mi ostali pili mlijeko u prahu i hranili se iz pomoći od caritasa.prvi puta da sam mrzio i nekoga sa ove strane i sve sam više sumnjao u podjelu na dobre hrvate i loše srbe.uostalom,glupo je mrziti sve pse ako te jedan ugrize.sve mi se više činilo da su kolektivnu krivnju izmislili pojedinci kako bi sakrili svoje zlocine u masi.i opet su u čitanke ušli neki novi podaci i više se nije znalo tko pije tko plaća.povjest pišu pobjednici,ali na brdovitom balkanu se ta povjest pisala i brisala malo prečesto za ukus jednog klinca koji je gurao loptu malo bolje od ostalih vršnjaka i više nije bio siguran koga da mrzi.
deset godina kasnije ne dopuštam više nikome da mi nameće svoje mišljenje.uvjerio sam se da ljudskog šljama ima razasutog po cijeloj planeti i upoznao sam puno onih sa čudnim prezimenima sa one strane barikade koje sam zavolio više od svega.nedam više nikome da mi pojedinca gura u kalup nekakvih stereotipa jer kada je djavo srao,radio je to i sa ove i sa one strane barikade.
još da suzani konačno završi taj vikend kod bake u njemačkoj........
Post je objavljen 25.01.2007. u 11:23 sati.