Budimo potpuno iskreni prema sebi - žene su divna bića bez kojih bismo, mi muškarci, teško ostali u sjedištu nabrijanog bolida zvanog Život. Trebaju nam. No, potreba je obostrana, i to svatko sa već dvije solidne «kvrge» na leđima zna kao što se Pitagorin teorem zna u sedmom razredu osnovne škole. Ili je to bio osmi…
A, ne, u osmom razredu se uče neki drugi teoremi. Zapravo, kad bolje razmislim, većina nas oko te dobi i postaje svjesna jedne potpune nove potrebe, i možda i prve, još nedovoljno razvijene, ovisnosti. One iskonske, nepatvorene, najbenignije ovisnosti.
Bez žena jednostavno – neide. Pa čak i ako je netko od nas u onih 10% koje cijenjeni umirovljeni general Ćesić voli slikovito istaknuti kao «problematične» i «opasne» za opstanak hrvatskog naroda. Uostalom, čemu filozofiranje – priroda nam je sve objasnila. Tamo negdje u sedmom-osmom razredu, bez knjige, bez predavanja iz biologije, bez pomoćnih časopisa…
Međutim, neke stvari ostale su neobjašnjene. A koliko stignem popratiti razmišljanja današnjih muškaraca, nitko se previše i ne zamara nedostatkom odgovora. Da, divne žene danas su potpuno emancipirane i svijet je lijepo mjesto za život… Naš nabrijani bolid vozi 200 na sat, no jedini je problem što muškarci u njemu sjede na – suvozačevom mjestu!!!
Jednom je netko rekao da je najbolji način da nekog pobjediš tako da mu cijelo vrijeme dopuštaš da bude u blagoj rezultatskoj prednosti. Biciklisti najbolje znaju kako se to radi. Koriste zavjetrinu vodećeg tijekom cijele utrke da bi ga u finišu prestigli…
Tako je, nekako, i sa ženama. Od početka svijeta borile su se za ravnopravnost, a potpuna emancipacija je konačno stigla sredinom prošlog stoljeća. Jedna od rijetkih lijepih stvari koja se dogodila u tih stotinu godina. Žene su postale sve što su oduvijek htjele biti. Dobile su poligon za ravnopravnu borbu s muškarcima, ali s jednom prednošću: stoljećima, tisućljećima su smišljale način kako pobijediti mušku dominaciju, dok su se naši preci uljuljkali u vlastitoj pseudosuperiornosti. Poput tenisača koji godinama nije izgubio meč, pa u meč protiv svakog sljedećeg protivnika ulaze sve manje spremniji… Žene su zavjetrinu i iskoristile, iako su nerijetko bivale izložene– vjetrometini!
I gdje je sve završilo? Ne samo da naše partnerice drže volan i ključeve onog zamišljenog bolida u svojim rukama, nego mi toga nismo ni svjesni! Ne tražimo odgovor na pitanje kojeg nismo ni postavili! Dečki koji su u vezama nek se pokušaju sjetiti kad su posljednji put donijeli odluku!? I nemojte se tako slatko nasmijati na prvu loptu i rugati se još jednom blogerskom «papučaru»… Razmislite ponovo, a zatim još jednom… Pa bacite pogled dolje. Papci su malo narasli, zar ne?
Jesu. Priznali ili ne, danas se život muškarca uglavnom svodi na to kako doći do, kako bi jedan (u tom pogledu) radikalan prijatelj rekao – «onog finog». «Fino» je, nemojte biti sirovi, metafora za sve što od žene želimo. U redu, realno - to i nije mnogo… A opet, da bi u tome uspjeli, treba zadovoljiti pregršt kriterija ženskog mozga. I opet nije dovoljno, jer uđemo li u uži izbor, tek tada predstoji pravi zadatak, ono pravo iskušenje: jesmo li dovoljno dobri (dečki, ljubavnici, mužjaci…) da svoju ženku i - zadržimo!
Pravi testovi počinju tek kad stupimo u vezu. Kao da ono otprije nije bilo dovoljno! Ponekad mi se čini, a u takvom razmišljanju nisam usamljen, da je lakše nekvalificiran «upasti» na najbolje plaćeni posao u najvećoj multinacionalnoj tvrtki…nego uspješno proći kroz sve te filtre. No, dobro, netko ima iznimno mnogo sreće, pa naiđe na curu kojoj «čistilište» iz raznoraznih američkih tinejdžerskih sapunica nije nikakvo mjerilo, ali budimo realni – takvih je malo…
Ostali nesretnici osuđeni su na pokušaju prolaska kroz sve manja vratašca, a oni koji se nekako i uguraju tek tada shvate da je pred njima nekoliko – još manjih…
Žene su u dvadesetom stoljeću u potpunosti emancipirane, čak do te mjere da se pomalo i pitam: nije li vrijeme da i mi, današnji muškarci, počnemo razmišljati o vlastitoj emancipaciji!?
Ako vam zvuči bedasto na prvi pogled, zapitajte se samo koje sve «dužnosti» morate ispunjavati prema svojoj partnerici, ako je imate, odnosno: što sve (osim natprosječno dobrog izgleda) morate imate da bi se evenutalno dočepali nove.
Žene su divna bića kojima treba pažnja i isključivo pažnja. A zatim još malo pažnje. Tada možda dobijemo nešto zauzvrat. Npr. priliku da ih zadovoljimo. I ovako, ali i «onako». Gledajte na to kao na privilegij, kao na čast. Na ekskluzivno pravo. Pokušavam to objasniti jednom prijatelju već mjesecima, godinama. Čovjek se poprilično uljuljkao u dominantnu ulogu u vezi sa svojom djevojkom, tako da više uopće ni ne razmatra mogućnost da u cijeloj priči upravo on ispada – mangup… Nemam dodatne informacije, ali životno iskustvo me poučava: kada ti se čini da si Gospodar Svemira, tada je jedino sigurno da to – nisi! Da te netko pošteno vuče za nos, da misliš upravo ono što taj netko želi da misliš.
I sada se vraćam na početak ove priče: zapitajmo se tko zaista sjedi za upravljačem našeg životnog bolida? Možda je kucnuo trenutak da i mi postanemo svjesni svoje nesvjesnosti, svoje neosporne – inferiornosti.
(* * * to be continued * * *)
Post je objavljen 25.01.2007. u 09:44 sati.