Malim koracima lakim poput prvoga snijega raspletenog kišom
samu sebe vodim još neviđenim stazama.
Puteljak kameni i komadići i komadine zelenoga stakla
odskaču od tolike harmonije magle i srebrnih vukova
čiji zov čujem gdje god da stala.
Moje noge ne posustaju pa makar se oči izgubile
u silnom neraspoznavanju milijun tonova istih boja.
Vjetar, više glasan nego jak,
sa željom da otpuhne krhko inje sa razgolićenih grana
steže mi lice i uznemiruje kosu.
Ali zar ukočene obrve odavajući nemir
zaista nemir i osjećaju?
Varaš se, Sunce, Ti danas ne ćeš sjati!
U visinama Ti je mjesto, sakrij se iza tmurne pare.
Možda jednoga dana zajedno nađemo spokoj.
Post je objavljen 25.01.2007. u 00:14 sati.