sjedim i razmišljam....
po ne znam koji put u sebi izgovaram riječi:
"Bože kad bi mi barem....." ali ovaj put sam promijenila drugi dio rečenice....
više nije "dao" iako je to "dao" odzvanjalo negdje duboko u meni.....
dao sam zamijenila sa malo više riječi1
sada moja rečenica zvuči:
"Bože kada bi mi barem pokazao kako da Ti zahvalim
za sve ono što si mi u životu dao,
a meni se činilo kao da Ti je to bila dužnost!"
dao si mi prekrasne i odlične roditelje - a nisi morao
i zato ti HVALA!!!!
dao si mi 3 brata i sestru- njih volim najviše na svijetu i stvarno su
fenomenalni!!!!! nisi morao, a ipak si mi ih dao i za njih ti veliko HVALA!!!!
Dao si mi iskrene i prave prijatelje- oni su mi gotovo najbitniji u životu
jer zna se da u životu vrijediš onoliko koliko si ih imao i kolikima si
bio pravi prijatelj!- nitko te nije tjerao ali ti svejedno misliš da sam ih zaslužila
i stvarno ti od srca HVALA!!!!!!!!!!!!!
Kada sam posumljala u Tebe nisi me napustio nego si mi pokazao
da si UVIJEK tu za mene - HVALA TI!!!!!!!!!!
i dok pišem ovo razmišljam o svome životu i svemu
što si mi dao i primječujem da si mi dao najbolji dar,
dar koji podrazumjeva ovo ranije spomenuto
a to je SREĆA!!!!
HVALA TI, TATICE!!!!!!
Hvala ti na Majci Mariji koja me u posljednje vrijeme
često nosi u svome naručju!!!!!
HVALA!!!!!
Još malo moga razmišljanja!!!
mašem vam!!!!!
BARBARA
Post je objavljen 24.01.2007. u 18:22 sati.