Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
ali, svejedno: mogli bi biti pijani.
Ko da idu na doček vrlo starom otkriću
da su već bili, da žive u drugome biću.
I da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću.
Tin Ujević, Produženi svijet
Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.
Gle ovoga dvojstva i trojstva moga: ima u meni i tmine,
no ima u meni vedrine,
i moja divna sloga.
Tin Ujević, Zapis na pragu
Iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosiš taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim.
Željko Krznarić, Iz kojeg si ti svijeta
Svejedno da li ćemo stići
na vrhove il past' u bezdan,
mi moramo tek ići, ići
svud kuda put nas vodi zvjezdan!
Dobriša Cesarić, Molitva
Abyssum
Dolores Clades
Rekla sam sve, ne znajuć'
kako ne reći, kako tajnu
zadržat' u riječi;
i kako nju, slobodnu i sjajnu,
munju mojih sanja,
svezati strahom od priznanja.
(Vesna Krmpotić, Usta tajne)
Voljela bih znati zašto je zapravo sve ispalo tako kako je ispalo.
Postojalo je bezbroj mogućnosti, bezbroj solucija. Pa ipak se samo jedna materijalizirala, dogodila. Ostale su jednostavno… iščeznule, isparile. Kao da ih nikada nije ni bilo.
Iako su postojale. Bile su toliko stvarne da sam ih gotovo mogla dodirnuti.
Neobjašnjivo su mi iskliznule kroz prste. Postale dio velikog NIŠTA. Izgubivši njih, izgubila sam sve. Moj se svijet razbio kao staklo, razlomio u milijarde krhotina, nesposobnih da se ikada više sastave u NEŠTO. Tim sam krhotinama prerezala vene.
Pitali su me kako; kako sam to mogla učiniti. Ne zašto. Opet su mislili da nema razloga…
Mada ih je bilo bezbroj, meni je bio dovoljan jedan jedini: Mrak.
Ni sada, dok ležim na psihijatrijskom odjelu i buljim u sablasno bijele zidove, ne mogu pobjeći toj sveobuhvatnoj Tami. Ukorijenila se u meni, postala je sastavni dio mene i mog bića, postala je jednostavno… neizostavna. Ona je u meni i ja sam u Njoj. Više nisam SAMA.
Kroz prozor pogled mi se gubi u nepreglednoj Bjelini snijega. Čistoj, djevičanskoj. Iza svejednako vreba i šapuće Noć, Mrak. I zašto uopće postoji Svjetlost, ako ne zato da bi iza Nje nadošla Tama? Sve je samo Igra; bespoštedna i okrutna, da… ali, naposljetku, samo Igra…
I možda uistinu više nije važno POBIJEDITI; ne, važno je SUDJELOVATI.
Sigurna sam i zaštićena u svojoj Tami. Više se ne bojim. Znam da više nisam SAMA…
Baš zato, lutajući i dalje pogledom po bespućima Bjeline, puštam suzama da teku. Bez kontrole, ograničenja i prestanka. Ne krv. Samo suze. Da me isperu i pročiste jednom zauvijek.
***
Dva tjedna nakon što sam si pokušala oduzeti život, napokon sam pristala na razgovor s psihijatricom. Na iskren i otvoren dijalog, na suradnju, za razliku od dotadašnjeg nijekanja, tvrdoglave šutnje i okretanja glave na stranu.
Na zidovima boje breskve Svjetlost je plesala u Sjenama. Vani je u svojoj Bjelini blistao snijeg. Ona i ja smo se gledale ravno u oči, a da nijedna nije skrenula pogled. Nije me nagovarala, nije navaljivala. Možda baš zato su, u jednom trenutku, riječi potekle iz mene kao bujica. A ona je stvarno slušala, mada isprva nije mogla jasno razumjeti baš sve… barem se nije pretvarala da razumije.
-Možda zvuči glupo, ali sve se svodi na matematiku.-rekla sam joj. –Odnosno, na činjenicu da matematiku nikad nisam uspjela shvatiti u potpunosti. Lakše se izražavam riječima, nego brojevima. Riječi su mi bliske, odane, privržene, dok brojevi…pa, oduvijek sam između sebe i njih držala nekakvu distancu.-
Nakratko sam zastala, napola iščekujući neko njezino potpitanje, ali tišina je potrajala tih nekoliko sekundi, sugerirajući mi da nastavim.
-Dosta dugo to je sasvim dobro funkcioniralo. Kao nekakav prešutni sporazum, ili nešto tome slično. Sve zadatke sam rješavala letimično i površinski, ne tražeći neko dublje, životno značenje u savršenoj usklađenosti matematičkih relacija. Pogotovo ne kad bi se radilo o geometriji. Nikad nisam jasno razaznavala skrivene trokute i njihove silne mogućnosti. I to se pokazalo mojom kobnom pogreškom; prvom u nizu.-
Opet sam kratko zastala, želeći sabrati misli. Izraz Helgina lica odavao je blago nestrpljenje, ali potkovano mojom zaslugom probuđenom znatiželjom. Nije nijednom bacila pogled na veliki zidni sat što je svojim monotonim otkucavanjem remetio tišinu. Nije joj se, dakle, žurilo da što prije završi sa mnom, nego da SAZNA.
No, nije progovorila niti riječ. Strpljivo je – onako kako ja ne bih mogla nikada – pričekala da udahnem duboko, zatvorim oči i poredam sva svoja sjećanja u smisleni niz, načinim od njih cjelinu; da ih ponovno proživim, jedno po jedno, i tako budem u mogućnosti što vjernije ih iskazati naglas – njoj, toplini zidova, zimskom kratkotrajnom poslijepodnevu, sebi samoj.
Kao da je vrijeme zastalo tih nekoliko sekundi, i zvuk sata je nakratko zamro. Pa opet… sunčeve zrake polako, ali sigurno selile su se prema zapadu; Daljina je gutala neki vlak nakrcan nepoznatim putnicima; nečujni vjetar ljuljao je gole grane stabala.
Vrijeme je postojano teklo, bez obzira na sve, udaljavajući me od moje prošlosti, u kojoj sam tako dugo živjela, nesposobna spremiti je u ladicu svog pisaćeg stola i posuti finom prašinom zaborava. Sjene na zidovima su šaptale:
«ON se neće vratiti…»
Moja unutrašnjost bijaše ogoljena. Prazna prostorija okovana hladnim, sablasno bijelim zidovima. Dala sam Mu samu sebe, mada On to nikada nije od mene zatražio… On je, nevezan ičim, sjeo na vlak i odnio mi SVE, daleko, u nepovrat; odnio je mene i ostavio pustoš…
Jer On ne oprašta. Nikada. Čak ni sebi.
Posljednji put duboko udahnuvši, ponovno sam počela… i više nijednom nisam zastala.
Zašto započinjati od početka? Ne bi imalo smisla. Ništa od onoga čime je započelo nije nagoviještalo ovakav mučni kraj. Baš ništa!
Počet ću, dakle, od početka samog kraja.
Bilo je hladno. U zraku je mirisao snijeg, iako od njega još nije bilo ni traga. Bio je kraj godine, a Osijek je svejednako bio sumoran i zlokoban i mračan, kao da ide na posljednji ispraćaj samome sebi.
Svi su se te noći pretvarali da su sretni; ponovno, po tko zna koji put. Kao da iskreno vjeruju da će, nakon što se kazaljke na satovima poklope, početi iznova, kao netko sasvim novi… ostaviti iza sebe ponore, beznađa i iluzije. Otići. I zaboraviti.
Dok sam nešto ranije te večeri, pred ogledalom, na lice stavljala masku neke druge sebe, očajnički sam se željela makar nadati da je moguće riješiti se okova prošlosti tek tako, kao potezom čarobnog štapića. Stoga nisam izašla iz kuće sve dok me posljednji pogled u ogledalo nije uvjerio da jedva prepoznajem svoj odraz. Naposljetku, svaka veza s prijašnjom Dolores je nakon novogodišnje noći trebala biti zauvijek izbrisana… kao potezom čarobnog štapića. Da, trebala je… Ali, zašto sam onda već unaprijed navukla crninu?
Koračala sam ulicom i, susrećući najrazličitije ljude, pitala se koga oni to pokušavaju prevariti svojim osmijesima. Ja se nisam smiješila; bilo je u meni previše mrtvila i samoće. Umor ih je taložio na mom tijelu kao valovi alge na stijenama. Jedino što sam željela bilo je spoznati kraj svega. Otići nekamo, zaboraviti… makar na jednu noć. Makar na OVU noć.
Ali, jednostavno nije išlo. Trg je bio pun ljudi u čijim sam licima ja bezuspješno tražila Njega; bila su to polupijana, nepoznata lica koja su –vidjela sam jasno – uspijevala u tom istom zaboravu kojeg sam i ja tako žarko željela priuštiti samoj sebi gutajući i gutajući… iznova i iznova…
Ali, nije išlo! Nije pomagalo! Ništa nije pomagalo! Tuga je imuna na sve opijate. Držala se moga tijela kao korijen podloge. Čvrsta, stabilna i neuništiva. Trajna. Stalna. Neizostavna. I moja. Ničija tuđa. Samo moja.
Hranila sam ju i napajala svojim beznađima i neprospavanim noćima. Svojim slomovima i krahovima. Pepelom i prahom. Jer to je bilo jedino što mi je ostalo. Tek navika. Voljena navika da Ga volim. Voljena navika da Ga mrzim!
Kad su satovi otkucali ponoć, bacila sam se u taj metež boja, lica i zagrljaja tek nejasno svjesna sebe; mnogo svjesnija umjetne topline koja je kolala mojim venama. Jedan je zagrljaj potrajao sekundu ili dvije predugo. Miris je bio odnekud poznat, ludo, ludo privlačan, a njegov zov opasan i neodoljiv. Nisam ga vidjela niti čula, ali uopće mi nije bilo važno. Osjećala sam tek njegove Ruke, a svakim novim otkopčanim gumbom – suprotno zdravoj logici – postajalo je sve toplije.
Soba je bila mračna; kroz prozore sam vidjela Osijek, okupan narančastim svjetlima; taj oronuli, bešćutni grad. Mrzila sam ga iz dna duše!
Uvijek samo Zima. Zima i Praznina. U meni, oko mene; ispred mene, iza mene; iznad mene, ispod mene. Okovana sam njima kao Drava ledom. Može li mi ijedan od onih nasmiješenih klaunova tamo dolje reći kako da pobjegnem od sebe?!
Možda ove, nečije Ruke pripomognu. Skinule su me i sad me dodiruju, oprezno, polako, nikamo Im se ne žuri. Osjećam ih posvuda. Razbuđuju moju kožu, umrtvljuju mi um. Ošamućena tonem…Miris je do ludila poznat, ali to ipak nije On. Nitko nije (kao) On…
I možda baš zato, iz prkosa i inata, noćas dopuštam tuđim Rukama da me drže i posjeduju. Noćas hranim nečiju sebičnost i posljednjim snagama pokušavam dotući samu sebe. Ljubav je negativna emocija, a zlo uvijek rađa zlo. Moje tijelo je moj hram… E pa, noćas ću ga do temelja razrušiti!
Ne, uopće nisam pijana; ja sam samo prevarena. Izmučena (pre)dugom unutarnjom borbom. Previše demona me je napalo odjednom. Bog je nezainteresirano šutio. Ili ga ja možda nisam čula od toliko bogova uokolo, ovdje na samom dnu dna? Svejedno; bila sam tako sama. Blijeda, prestrašena. Krhka. Užasnuta. Napuštena. Slomljena. Naivna i nevina. Zbog koga? ZA KOGA?!
Pustio me da živim u tminama, kao mrtvaci vječiti.
Zazidao me, i ja ne mogu izaći, otežao je moje okove.
Gorčinom me hranio, pelinom napajao.
(Biblija, 3. tužaljka)
Jedino što želim je da nestane. Da se istopi poput voska. Da Ga više nema za mene, niti mene za Njega. Želim da barem na trenutak pati, kao ja sve ovo vrijeme. Sama i tužna, beskrajno sama…
Kotrljali smo se po postelji, taj Netko i ja. Plahte su bile hladne, čiste i sablasno bijele. Znala sam da će na njima ostati krvava mrlja kao žig… sramote? Nije važno; već za petnaestak minuta to neću više biti ja. Odjenut ću se, izaći i otići. Bez osvrtanja. Oteturat ću u mrak i noć. Taj Netko me neće slijediti. Spavat će snom pravednika. Svi oni su tako predvidljivi… predvidljivi do boli!
I iako zamišljam da Mu nanosim Bol, dajući sebe Nekom Drugom, kako bih lakše podnijela vlastitu Bol, znam da si lažem; bjesomučno si lažem. On ne zna, On ne osjeća… nema pojma što mi je napravio!
…o, Bože, zašto je Neznančev miris tako… POZNAT?…
Nema početka bez kraja; ni kraja bez početka. Ja možda uistinu nisam bila ja; da, ali…
… ni Neznanac nije bio Neznanac. Dobro je znao što čini. Znanje je moć.
***
Moja posljednja rečenica neko je vrijeme ostala visjeti u zraku. Obje smo odsutno zurile u prazno, u praznu, ledenu Daljinu.
Tama je obavila prostoriju i prigušila vedrinu zidova. Polumrak na pustoj ulici razbijala je ona ista narančasta svjetlost uličnih svjetiljki; cestom su gotovo bešumno klizili automobili.
-Ne razumijem.-reče mi ona naposljetku, iskreno i izravno.
-Zasad.-bijaše moj jedini odgovor.
Ponovno smo se gledale u oči. U njenim očima čitala sam goruću znatiželju. Okrenula sam glavu na drugu stranu.
Prošlo je neko vrijeme prije nego se odvažila reći:
-Željela bih razumjeti.-
-Trebam vremena.-
-Imamo pred sobom cijelu noć.-nije se dala zbuniti.
Šutjela sam, i dalje zagledana u neku besmislenu točku pred sobom. Osjećala sam njezino nestrpljenje i entuzijazam, i to me je strašno nerviralo.
-Zašto svi misle da je meni lagano pričati o tome?!-planuh.
-Ne mislim da je lagano, nego…-
-Nego?-
-Mislim da si možda to predugo držala za sebe, u sebi; kako god želiš. To se negdje moralo ispoljiti i zato si…-
-…izabrala bijeg umjesto suočavanja s problemima?!-
Mirno je prešla preko moje provokacije:
-Popucala po šavovima.-
Zagledah se u svoje zamotane ruke koje su mi počivale u krilu kako joj ne bih morala uzvratiti pogled.
-Je li On makar nazvao?-
Stanka je potrajala sekundu predugo.
-Ne. Žao mi je.-
Očekivan odgovor. Ali, zapeklo me je… posvuda. U očima, u grlu. Iznenada sam ponovno postala svjesna svih svojih šavova. Pokušala sam obuzdati emocije, ali nije išlo. Potekle su iz mene jednostavno i nezaustavljivo. Kao bujica.
Ništa se, dakle, promijenilo nije. Ni On, ni ja. A da sam sad umjesto u bolničkom krevetu ležala u lijesu, na odru, bi li to išta promijenilo? Imala sam grozan osjećaj da ne bi. Da se ne bi osvrnuo ni tada; pogotovo tada ne! Ne bi ni nazvao. Opet bi nekamo pobjegao, gdje Ga nitko ne bi mogao dosegnuti. Gdje bi bio sam i neometan mojim postojanjem, odnosno, nepostojanjem. Gdje bi na miru živio Svoj život i rješavao Svoje jednadžbe u koje me nikada nije mogao (ni HTIO) uklopiti. Gdje bi zaboravio da me je zaboravio; da je nada mnom vlažna, hladna zemlja…
-Možda bi ipak bilo najbolje da nastavimo sutra.-rekla je Helga naposljetku. Ne, ne, ne… odmahnula sam glavom nekoliko puta. Želja da joj otkrijem sve iz sekunde u sekundu je postajala sve jača. Mada su mi usta bila suha i mada su odbijala izgovoriti to što sam htjela izgovoriti… znala sam da MORAM, i to sada, odmah, inače neću nikada…
Pa ipak sam progovorila nekim tuđim glasom:
-Bio je to Njegov brat.-
Tajac. Muk. Ubitačna tišina. Osjećala sam se bijedno. Jadno, jadno, JADNO. Tako jadno da sam joj rekla još i :
-Nisam to htjela.-
Rekla sam to šapćući, istodobno bolno svjesna da na ovome svijetu ne postoji mogućnost da se opravdam. Nijedan razlog jednostavno nije bio dovoljno dobar; svako je opravdanje bilo suvišno… Znala sam da sam odavno trebala skupiti ostatke dostojanstva i maknuti se podalje od svega, otići daleko i ne misliti (nikad) više… o tome što i kako bi bilo kad bi bilo… otići daleko i zaboraviti… zaboraviti.
Ali, ja nisam mogla. Sve su se moje nade i želje svodile na Njega; bez Njega više ništa ne bi imalo smisla. Nitko Ga nikada ne bi mogao zamijeniti. Bilo bi to besmisleno prolongiranje i samozavaravanje; Samoća i opetovani Mrak. Zauvijek.
Nisam to mogla. Radije bih umrla.
Zato sam i odlučila umrijeti. Kako bih stala na kraj toj tragikomediji od svog života. Kako ne bih doživjela da me On kazni šutnjom i prezirom.
Te sam se večeri slomljena i u suzama vratila kući. Stan je bio prazan; moji su nekamo bili otišli. Spustila sam rolete i navukla zastore. Nisam se zamarala pisanjem oproštajnog pisma; takve stvari čine oni koji za sobom ostavljaju nedovršene poslove, podsvjesno želeći valjda na taj način nastaviti živjeti. Iza mene nije trebao ostati nikakav trag, tek ovo izmučeno tijelo, poput prazne, odbačene ljušture.
Stavila sam ključ u bravu kako nitko ne bi ušao u stan na vrijeme da me spriječi. Na trenutak sam zastala pred ogledalom u predsoblju. Raspustila sam kosu, prošla kroz nju prstima. Bila je plamenocrvena, poput krvi.
Proučavala sam svoj odraz. Uvijek blijedo lice, tamne oči, pune usne. Moja ljepota je bila i ostala moje prokletstvo; ona čini ljude agresivnima i zavidnima i zlobnima. Zbog moje ljepote ni On me nikada nije želio voljeti… Zbog svoje sam ljepote oduvijek mrzila samu sebe.
Pogledala sam se još jednom, bez imalo žaljenja. Suze su presušile. Maskara je bila previše kvalitetna da bi se razmazala. Puder isto tako. Nisam izgledala dramatično, nego promišljeno i hladno i sabrano. Kao uvijek. Očigledno nisam mogla protiv sebe.
Iz moje se sobe iznenada začulo cviljenje i grebanje po vratima. Potpuno sam zaboravila na našeg postarijeg labradora. Pomislila sam da je najbolje da tamo i ostane. Imala sam osjećaj da bi me, da sam se samo na trenutak otišla oprostiti s njim, spopalo grizodušje i kajanje, te da bih na kraju odustala od svog nauma; možda zato što je ljubav i privrženost jednog psa nemoguće ignorirati. Tu spoznaju, spoznaju da me netko ipak voli, ovakvu bezvrijednu i odvratnu kakva jesam, ne bih mogla podnijeti. Tako sam samo produžila do kupaonice, ušla, zaključala vrata za sobom, odvrnula slavine i počela puštati vruću vodu u kadu. Razodjenuvši se, stvari sam uredno odložila na stranu. Ogledalo se ubrzo zamaglilo od pare koja je ispunila prostoriju, tako da više nisam morala gledati sebe i svoje savršeno tijelo, te po posljednji put u ovome životu prema njemu osjećati gađenje. Sjela sam na rub kade; zašto se punila tako sporo, sporije nego ikad prije?...
To je bilo to. Još samo nekoliko minuta i uronit ću u vrelinu vode, isprva bistre i prozirne, postupno sve rumenije… Nisam se ničega bojala; više ne, sada kad mi je Smrt bila nadohvat ruku, a zrak prepun slatkastog mirisa Njezine prisutnosti.
Zatvorila sam slavine. Poslije toga je sve išlo brzo. Prebrzo. Hitri potezi ranije pripremljenim žiletom, jedan za drugim, koje sam povukla zatvorenih očiju, uzbibana površina vode kad sam utonula u kadu, zatim osjećaj boli… žarilo je… peklo…
Vrijeme je stalo, prostor se rasplinuo u snopove svjetla i boja; nadlijetalo me na tisuće nejasnih, šaputavih glasova nalik leptirima… Što su to ponavljali? Moje ime?…
Otvorila sam oči. Gdje sam se to nalazila? Koračala sam po nekom mutnom, sumornom jezeru koje se prostiralo u nedogled i nad kojim se spustila gusta magla; koračala sam njegovom površinom posutom neobičnim, ogromnim crvenim cvjetovima. Išla sam nekome u susret; osjećala sam njegovu nadolazeću prisutnost, ali magla mi je još uvijek onemogućavala da jasno vidim njegov lik.
Umirem li napokon? Odnekud je i dalje dopirao prigušen šapat, krikovi nalik na plač, hujanje nalik na nalete vjetra, a opet… sve je mirovalo; pramenovi moje kose, latice divovskog cvijeća, zlokobno tamno jezero. Taj Netko mi je prilazio sve bliže i bliže…
Nije bio On; bila je Ona. Bosa, u crnini, sablasno bijele kože, mrtvačkog lica, pepeljastih usnica, tamnih, tamnih očiju… Bilo je nečeg stravičnog u Njoj, u načinu na koji me je gledala, u samoj Njezinoj pojavi. Njene su ruke bile razrezane; rane su bile duboke i obilno krvarile gustom, crnom krvlju…
Trnci su mi prošli tijelom u trenutku kad je zastala, na udaljenosti od nekoliko metara, i kad sam shvatila da gledam samu sebe. Mrtvu. Htjela sam zavrištati, ali nisam mogla. Htjela sam pobjeći, ali nisam imala kamo. Nestalo je uporišta, propala sam u vodu; bila je vruća i mirisala onim poznatim slatkastim zadahom. U ustima sam osjetila metalni okus… Utapala sam se u vlastitoj krvi!
(nastavit će se)
Post je objavljen 24.01.2007. u 17:59 sati.