Plaže i margarite. Ok, tako se kaže. Margarite baš i ne volim. Ali nešto drugo će se sigurno naći pri ruci. Koje pivce, kokosov orah ili slično.
Ovo putovanje očito obilježavaju rana dizanja, ali ovo je probilo sve rekorde. Tek sam legao, a već sam morao ustati. Zvoni budilica. 03:20 ujutro. Najradije bih se okrenuo i nastavio spavati, ali znam da od toga neće biti ništa. Moram se nabrzaka spremiti jer u 04:00 me čeka taksi koji će me odvesti na aerodrom. Izlazim na balkon ne bih li posljednji put vidio Saigon i Pham Ngu Lao s visine. Iznenađuje me koliko u gradu ima života pa čak i u pola četiri ujutro. Ulica ispod mene je mirna, ali ulica do, koja je ujedno i glavna ulica ove četvrti, još uvijek viđa taksiste, motoriste, kojeg šetača ili prodavača na improviziranim štandovima. Saigon definitivno živi 24 sata na dan.
Dok zora sviće u Saigonu, ATR-72 Vietnam Airlinesa na vrijeme u 05:55 polijeće s njegova aerodroma za Phu Quoc, tropski otok u Tajlandskom zaljevu, točno sat vremena avionom udaljen od Saigona. Još nikad nisam letio propelercem pa sam se, moram priznati, u početku nelagodno osjećao dok sam ulazio u avion. Ali čim je sigurno uzletio, nelagoda je brzo nestala i nakon sat vremena ugodne vožnje i dobro iskorištenih USD 37, koliko me je došla karta, već se nalazim na zemlji – na otoku Phu Quoc. LP vodič za ovaj otok kaže: «Tražite li pusti otok iz filma Žal Leonarda di Caprija, nećete ga naći u Tajlandu. Ali on bi se vrlo lako mogao nalaziti upravo ovdje u Vijetnamu. Phu Quoc ili P&Q – peace & quiet (mir & tišina).» Istina je da prvi dojam baš i nije predobar: još iz aviona primjetio sam trošne kućice, neasfaltirane zemljane ceste, a ni aerodrom nije Bog zna što – jedan malo veći hangar. A kad me tamo nije dočekao ni automobil koji sam naručio da me odveze u resort, moja isfrustriranost otokom bila je na vrhuncu. Tri poziva u resort, tri puta veliko ništa jer na drugoj strani ne govore engleski. Odlučujem sam uzeti jedan od taksija na izlazu iz aerodroma i on me za 100.000 donga vozi do cca 10 km udaljenog Tang Loi Resorta na sjeverozapadnoj strani otoka. Cesta je zapravo prašnjavi makadam, rupa za rupom, i nakon par minuta već se pitam zna li uopće vozač gdje je Tang Loi Resort. Odjednom skreće na još nepregledniji makadam, koji sad više liči na kozju stazu, i kad sam ga pomislio priupitati zna li uopće put, iznenada uočavam natpis «Phu Quoc Tang Loi Resort». Odahnuo sam. Tu sam. U pustoši. Kad je Bog stvarao svijet, napravio je ovaj raj na zemlji, ali potom sigurno zaboravio da postoji. Bogu iza nogu. Pronalazim vlasnicu resorta koja je Nijemica. Došla je živjeti u Vijetnam, otvorila ovdje resort na Phu Quocu i nije joj loše. Izvinjava se na automobilu koji se nije pojavio i daje mi prostrani bungalov tik do restorana, posljednji slobodan u sljedećih nekoliko dana (trenutno je najviša sezona na otoku), za USD 15 po noćenju. Bungalov je drven s velikim krevetom od trstike i kupaonicom te verandom s koje se pruža prekrasan pogled na more. Konačno zadovoljan. Za ovaj resort sam saznao od Nijemca iz vlaka Hanoi-Danang koji mi je dao web adresu (www.phu-quoc.de) i nisam požalio što sam došao. Ostali resorti na otoku su puno luksuzniji, skuplji i natrpaniji ljudima. Ovaj ima svega 13 bungalova i moguće je uživati u miru i tišini.
Poslijepodne na pet minuta hoda od bungalova nailazim na dugu pješčanu pustu plažu. Mora imati nekoliko kilometara. Na samom početku ima nekoliko ljudi (još jedan mali resort te maleno ribarsko selo), ali nakon pet minuta pustoš. Imaš cijelu plažu samo za sebe. Netaknuta priroda. Bijela boja pijeska sudara se s plavom bojom neba i bistrog mora. Svakakve igrice mi sad padaju na pamet. Satima se izležavam na suncu, a da ne viđam ni žive duše. Nažalost, ne uzimam u obzir da je sunce ovdje puno jače nego doma.
Post je objavljen 08.01.2007. u 23:49 sati.