Jedan čovjek želio je da mu svako ukazuje poštovanje, te je zbog toga počeo nositi kavuk, kapu na kojoj se namotavala čalma. Što bi kavuk izgledao veći, to bi značilo da je ta osoba cijenjenija u narodu...
Zbog toga je počeo tražiti rješenje kojim bi uvećao svoj saruk. Unutar saruka napunio je parčad tkanine i to toliko da su oni što su ga vidjeli mislili da je obavio cio aršin tkanine...
Jednog dana išao je putem. Izdaleka ga primjeti jedan lopov i sakri se iza ćoška. Kada se čovjek ukaza tačno naspram njega, kao sokol se obruši, zgrabi saruk i poče bježati... Vlasnik saruka viknu za njim:
-O, čovječe! Odmotaj saruk, odmotaj ga i tako odnesi!
Lopov je trčeći počeo odmotavati... Šta je vidio? Zar unutrašnjost saruka nije bila ispunjena parčićima tkanine i kože? Kakva nesreća!... Lopov mrzovoljno reče:
-Ah, bijedniče! Mislio sam da u ovom kitnjastom saruku ima nečega! Tvoja prevara odvratila me je od mog posla!
Vlasnik saruka se podmuklo nasmija i reče:
-Sinko!... Eto, i dunjaluk je takav!... Poput mog saruka se lijepo otvara. Otvara se, ali na kraju pokazuje svoju izdaju. Ne vrijedi ni prebijene pare, ostavlja insana praznih ruku!
O, ti, čije se sunce tek rodilo na horizontu, razmisli o zalasku dana, nakon toga slijede tamne noći...
Post je objavljen 24.01.2007. u 02:08 sati.