Hodam ulicom,evo sada prije kojih cca 20-tak,ma zapravo manje,10-tak minuta...šećem pse.Prvo izađem van...do ulaza,nekako mi se neda do kraja ulice,moglo bi se reći i da me je strah...padala je kiša,nigdje žive duše,samo čuješ kloptanje vode sa nekog jebenog drva,auta,onaj vlažan,predkatastrofalni zrak ti ulazi u svaki jebeni komadić pluća,ti hodaš 2 m od kuće u nadi da će ti se cucak posrati na stepenište,pa zatim kada to ne učini psuješ si mater i proklinješ dan kada si ga naučio da kenja na travi i sl.Onda dođe neki auto u kojem tvoj polupijani susjed je vozač,pa se malo ohrabriš i odlučiš se na šetnju sa psima do kraja ulice misleći da će tvom susjedu trebati malo dok izađe pa ak neki ubojica i naiđe da ovaj ,ak već niš drugo to vidi.Ona mala sigurnost...znanje da nisi sam...strah od mraka i samoće utoliko ublaženi da imaš u vidi da tvoj polupijani susjed,nezadovoljan poslom,životom,ženom tu leluja do olaznoh vrata.I tako dođeš do kraja te ulice i shvatiš da je susjed već ušao,otišao,nestao....i malo te uhvati panika.Ali se na trenutak smiriš kad shvatiš da ti ne može biti ništa.Mislim ipak...ali....Uvijek taj ALI.Pa tako ja počnem pjevušiti...od Hotel California(pa se sjetim da je ta pjesma duboko povezana sa samim Nečastivim,pa prestanem),pa zatim nesmrtne Whats Up,pa Tangerine itd.I nisam ni 8 pjesama otpjevala (bez bisa)kad evo mene kod haustora.Tu počinje frka.Ulazim i polako koračam gore,cijelo vrijeme se okrećući(da me nebi netko pratio)i onda zadnjih 5 stepenica pretrčim i tako dotrčim do vrata,munjevitim,jakim stiskom otvaram kvaku i ulazim u stan i što čujem...Barry White kako svojim glasom poziva ženku na intimna druženja.I odmah mi je lakše.
Post je objavljen 23.01.2007. u 23:25 sati.