Voluminozno šireći se plućnim opnama, ograničen opipljivošću materije, veličinom i kapacitetom zemaljskog tijela, osjećam njegovu težinu, njegov ponos što napinje svaki atom nadjenutog mu stvorenja! Provlaćeći se kroz sitne otvore njegovih pora, neobičnom energijom ekspandira snagom, samo nebo mu je granica! Ne razaznajem više jeli to pobuna nevidljivog, unutarnjeg stanara, srž esencije ili samo prolazan vjetar što za sobom ostavlja ruševine!?! Prekretnica u shvaćanju trenutka, prekretnica zbivanja, vrijeme je promjena, smirivanja zakuhalih oluja! Ne vidi smjer kojim ide, vidi samo smjer kojim gori! Teži savršenom skladu duha i tijela, nemogućnost nije ta mogućnost već krivo odigrane karte!
Post je objavljen 23.01.2007. u 19:05 sati.