Baš se osječam loše,a nemam razloga za to. Bio je jedan mali,kojeg sam u svoje vrijeme jako voljela. I kad sam bila s njim bilo je savršeno,ali ne i za njega. Krivo vrijeme! I tako nakon nekog vremena sretnemo se opet,odemo na kavu,na cugu... i fenomenalan je prema meni,gleda me na prekrasan način. I bilo bi super da sam ja ista od prije,ali nisam. I dobro mi je razgovarati s njim,ali ništa više od toga. Nemam potrebu vidjeti se sjim svaki dan,čuti ga ili bilo što drugo.Navikla sam da već dugo nije dio mog živto, a glupo je misliti da bi mogli biti frendovi. Užasno mi je to što u isto vrijeme ne mogu osječati neke stvari i što znam da sam ga na neki način povrijedila,ali jednostavno ne mogu. Ne možeš biti kako robot da programiraš kada ćeš i koga voljeti. Žao mi je jer mi je stvarno drag i dobra je osoba,ali eto opet krivo je vrijeme.
I ne mogu se rješiti tog osječaja krivice,a nemam se zašto loše osječati jer znam da nisam ništa napravila zbog čega bi trebala imati grižnju savjest. Ponekad se pitam da li se to događa svima ili samo meni?? Zar ja ne mogu biti s nekim tko će u isto vrijeme htjeti isto i kome će biti stalo do mene jednako kao i meni do njega? Očito previše tražim,samo znam da mi je već svega skupa dosta. Baš je glupo biti odrastao
Post je objavljen 23.01.2007. u 18:02 sati.