Dobro je. Socijalni život umire samo nakratko, točnije, do 4.2. Tada se posvećujemo raznim aktivnostima (poglavito spavanju), tada ću konačno kupiti frikin ribicu koju pokušavam kupiti već pet mjeseci, a možda i nešto pametno napravim, tko zna?
U svakom slučaju, velika je gužva, vremena se nema, samo učiti treba. Još kada se uz sve to dogodi tragedija koja se dogodila u petak popodne, na autocesti Zagreb-Rijeka, jednostavno vam dođe da se zapitate: "Čemu sve to?" Čemu sav taj trud, sva silna dobra volja, stalni pokušaji da se dohvate snovi kad se sve rasprsne u djeliću sekunde?
I onda zastanem, duboko udahnem i shvatim da stvari nisu tako crne kako se čine. Uvijek treba pokušavati, uvijek se treba truditi nadmašiti svoja očekivanja, a samim time i samoga sebe. Ako uspijemo u tome, možemo uspjeti u svemu. Zato ne treba odustajati nikada jer, bez obzira na sve, uvijek postoji tračak nade da ćete uspjeti. Doduše, činjenica je da je nada kurva i samo tako vam odvali jednu zidarsku te vas vrati u bolnu stvarnost. No, u takvim slučajevima treba biti tvrdoglav. A ja mogu biti jako tvrdoglav.
Zato ni ja nemam namjeru tako lako odustati...
Post je objavljen 23.01.2007. u 16:39 sati.