Piše: SLAVONAC JEDINI
Mislim da ovaj blog zaslužuje jedan post o tome kako smo mi zapravo uselili u ovu našu gajbicu od koje smo napravili slavonsko-ramsku odnosno ramsko-šokačku kuću.
Godina je 2006. anno domini, početak rujna mjeseca kada su noći još uvijek tople a indexi prazni.
Naime Ramac prvi i ja smo stanovali u studentskome domu i kako nismo zadovoljili uvjete za ostanak u istome (davanje uvjeta/uslova u 7. mjesecu) morali smo potražiti smještaj u privatnome aranžmanu.
Već smo to bili kao sredili u mjesecu srpnju, kada smo preko rodbinskih veza sredili da se uselimo u jedan stan u Hrasnom. Međutim kako to biva, a previše se sniva (a vrlo malo se zna, o yeah) popušili smo taj stan kao smotuljak „Stare dobre Hercegovine“ bez filtera.
Tako smo odlučili jedan ponedjeljak doći u Sarajevo i za kojih sat do dva naći ćemo već stan, uselit se i problem rješen.
Naravno, ni moj cimer ni ja nikada nismo do tada tražili stan u privatnome aranžmanu pa nismo zapravo ni imali pojma koliko je to neizvedivo napraviti, ne u jedan dan, nego i za čitav tjedan.
I tako smo čim smo došli u Sarajevo, prvo smo popili kavu i popričali šta je ko radio proteklih mjesec dana. Ramac prvi je pričao kako je protrajbao brdo love a ja sam pričao kako sam bio u Ameriki gledao velike zgrade i kablovsku sa 700 kanala.
Kako bilo, prva stvar je bila ta da smo otišli u naš stari dom i kod Direktora pokušali izvući možda kakvu informaciju o tome dali netko iznajmljuje stan dvojici dobronamjernih studenata izuzetnih higijenskih navika.
Jok.
Druga stvar koju smo napravili je bila ta da smo otišli u župni dvor crkve na Marijn Dvoru pošto smo dobili informacije da župnik tamo ima neki fantastičan rokovnik u kojima ima brojeve s najboljim sarajevskim stanovima za iznajmljivanje super nadarenim studentima.
Nažalost svi dobri stanovi, odnosno svi stanovi su otišli već u ruke studenata koji su bili brži od nas. Onda smo nastavili po toj crkvenoj liniji, pa smo otišli na Bistrik kod braće franjevaca u crkvu Sv. Ante. Ni tamo nas nije sreća poslužila.
Kažu treća sreća. Crkva Živopisnih boja, zaboravio sam kako se zove, dolje u Novom Gradu prekoputa općine Novi Grad. Velečasni je bio izrazito kewl pa nam je dao hrpu kemijskih olovaka, jer to je ono što svaki student treba. Tu smo izvukli par brojeva, međutim il je sve bilo izdano il je netko iznajmljivao samo sobu.
Tako smo se navukli pa otišli kod neke babe u stan koja iznajmljuje sobu, a mi to nismo znali, a ona nas je sa svim mogućim načinima pokušala pridobiti da uđemo u njen stan. Čak nam je ponudila i da nam kuha ručak.
Kada smo vidjeli da ne radi ni katolička linija, kupili smo oglasnik, bonove za mobitel i krenuli redom.
Prvotno smo tražili da to bude Grbavica, Hrasno ili Čengić Vila.
Prvi oglas koji smo našli bio je:
Izdajem stan kod stadiona Grbavica
400 KM, režije uključene.
Mašala! Povoljno a i preferirana lokacija. Srećom pa smo imali privatnog šofera.
Taj stan nije bio kraj Željinog stadiona. Zapravo bio je iznad željinog stadiona, na samom vrhu Trebevića na visinama nepojmljivim jednom Slavoncu. Već sam se vidio kako se vraćam kući s fakulteta uz pomoć mladog šerpe netom dovućenog s Himalaja u BiH nebili dobio državljanstvo.
Stan je zapravo bio stan u jednoj privatnoj kući. Dočekala nas je cijela obitelj sa smješkom na licu. Tvrdi crnogorski naglasak otkrivao je da su Sandžaklije. Moj cimer i ja smo onako uletili u taj stan u cipelama bez razmišljana al smo se uspjeli nabrzaka izut. Na zidu nas je dočekao bilbord sa nekom bulom ispred nekakve džamije i arapsko pismo.
Stan je bio kritičan po tome što se iz dvorišta direktno ulazi u spavaću sobu. A iz spavaće sobe direktno u garažu. Koju su nam gazde odlučili dat velikodušno na rasolaganje jerbo su vidjeli da imamo auto (koji zapravo nije ni bio naš auto, al nema veze – Bože moj).
Zahvalili smo se, rekli smo da ćemo razmisliti i razgulili. Nismo se više javljali.
Već je pao mrak i mi nismo ništa našli. Spavali smo u prostorijama jedne NGO organizacije za koju sam ja nekad radio. Ujtro smo se švercali da se otuširamo kod nekog od kolega u domu, prali zube na obali Miljacke, nuždu vršili po raznoraznim birtijama. Živjeli od pekarskih bureka i kava.
Potom smo našli oglas za jedan stan. Grbavica, poprilično povoljan više se ni ne sjećam cijene.
Gazdaricu je bilo teško uganjat pošto je jedan dan bila na pijaci, drugi dan kod sestre, treći dan kod doktora dok je jednom nismo uganjali.
Otišli smo da vidimo stan. Opet stan u obiteljskoj kući. Ali OK. Poseban ulaz – moglo bi proć.
Susret s gazdaricom je protekao odično. Skuvala nam je kavu. Kratku al slatku i mi smo tako krenili da ugovaramo posao.
„Da ste se Bogu molili, niste mogli naći ovakav stan. Bit će vam odlično ovdje!“ – reče ona.
Onda nas je propitivala gdje smo prije stanovali. Ja budala se izlajem i kažem u Franjevačkom domu.
„Vi se momci morate zapitati kakvi ste vi kad su vas izbacili iz Franjevačkog doma!“ - reče gazdarica
„Gospođo, mi nismo izbačeni. Mi nismo zadovoljili uvjet da dalje ostanemo“ – rekoh joj ja
„Šta studiraš ti?“ – upita ona mog cimera, Ramca prvog
„Kriminalistiku.“
„Pa šta nisi platio ispite?“
Pogledamo se nas dvojica „koji kurac?“ pogledom a ona nastavi pričati kako smo trebali platiti ispite, ušparati lovu i pozavršavati fakultete.
Nekako smo joj pokušali objasniti da u nama ima još nekakvog, pa kakvog-takog morala i principa u ovom društvu lišenog jednog i drugog.
Ona je trubila kako smo mi budale, al da ona nije nikada u svojih 40 godina radnog staža nije primila mito. (?!)
Onda je rekla kako su joj četnici ukrali u ratu Golfa IV. Il su četnici imali nekakv Teslin stroj za putovanje u budućnost il je ona imala nekog u VW-u koji joj je u tom periodu dao prototip auta koji će biti dosta godina kasnije pušten u serijsku proizvodnju.
Njenu žalopoljku o ukradenom Golfu prekinuli smo razgovorom o stanu.
„Možemo li mi dovoditi djevojke?“ – upita Ramac prvi, koji je tada bio u vezi a ja nisam doduše al nebitno.
Gazdarica se namršti, al se ipak složi.
„Al neću nikakvog belaja. Imala sam tu prije neke studente koji su mi napravili dernek, policija je dolazila i napravila im prijave.“
„Ma kakav belaj gospođo, mi smo ozbiljni studenti, stariji. Doći će nam možda kakav prijatelj...“
„Kakav prijatelj?!“
„Pa po knjigu... il....“
„Ma kakva knjiga?! Ima zato knjižnica! Šta vama ima ko dolazit. Neću da mi od kuće pravite kolodvor vamo!“
Pogledamo se Ramac prvi i ja po ko zna koji put „koji kurac?“ pogledom. Međutim bili smo tolko izmućeni traženjem stana da bi smo i to prihvatili.
„Šta vama ko treba dolazit? Eto ja sam imala 10 čaša dolje, sad ih imam 6! Sve je to neko ukro. Al neće to muški! To te ženske što vam dolaze!“
Onda sam saznao svetu istinu da žene kad dođu u goste kradu čaše. Zato ja sad držim čaše pod ključem ako mi kakva prijateljica dođe u stan da mi se nebi desilo da ostanem, Bože sačuvaj, bez čaše. Pa da moram pit vodu kao Diogen iz Sinope iz ruku.
Masonska posla.
Spustili smo se dolje da vidimo taj stan. Kasnije sam ja taj stan vidjeo na velikom platnu kina „Apollo“ u filmu Borat. Stan je bio očajno vlažan. I derutan. Iz kuhinje odma uskočiš u WC šolju.
Izašli smo i obečali smo joj se javit, a sad imamo posla, moramo ić u DGS (Državna Granična Služba) u Lukavicu. Srećom i providnošću Svemogućega kraj nas je naletio kolega u bijelom kombiju Mitsubishijevom, onom što u američkim filmovima voze samo arapski teroristi.
„A šta ćete vi u DGS-u?“ – upita nas naša nesuđena gazdarica s neskrivenom dozom znatiželje.
A Ramac Prvi, onako u maniri najboljih MOSSADOVIH agenata nabaci tamne cvikse na glavu pa reće:
„Imamo nekog posla, al ne mogu o tome.“
Ja sam prihvatio igru pa se onako kao poluofirno uhvatim ispod lijeve sise, kao pipam utoku.
Klimnem glavom i uskočim kroz klizna vrata u kombi.
„Javi te mi!!!“ – vikala je gazdarica, a mi smo već otpirjali u pravcu Repubike Šumske.
Kasnije smo saznali da je u tom stanu živio jedan naš dobar drug i da je baš on bio taj koji je napravio belaj s murjom. I da su vjerovano njegove drugarice drpale njene dragocjene čaše sakupljene kroz radni vijek. Te čaše su izdržale i četnički teror na Grbavici 1992-1996, al ne i žene!
Umorni od traženja i svega, odlučili smo da više nećemo tražiti stan nego da ćemo il razapet šator na obalama Miljacke il da ćemo spavati pod mostom Suade Dilberović.
I taman da razapenom JNA šator za šestero, javi nam se prijatelj jedan koji kaže da nam je našao stan tu na Grbavici u blizini.
Pogledat ćemo, eto reda radi.
Stan je bio apsolutno sve što može iko ikada poželiti. TV, washmaschina, full namješten, mikrovalna, mašina za rezanje mesa... ma nema čega nema. Al znali smo da ima neka caka. Samo smo je čekali.
Upitamo za cijenu. Kada nam je gazdarica rekla cijenu ja samo samo izvadio novčanik i bacio pare na stol. Kada nas je pitali kad bi smo se uselili mi smo rekli sad.
Sjeli smo u kombi, otišli u Ramu, pokupili naše stvari i večerali i vinuli se nazad preko Ivana put Sarajeva. U stanu nas su čekali kreveti sa svježom posteljinom.
Legli smo u krevete, mrtvi umorni i napokon zadovoljni a meni kroz glavu samo prođe misao one nesuđene gazdarice kojoj kradu čaše i futurističke aute:
„Da ste se Bogu molili, niste mogli naći ovakav stan....“
Slavonac jedini
Post je objavljen 23.01.2007. u 01:55 sati.