Marketing
I was alone out there with no one else around, now I’m here with you and nothing can let me down…
Cucim na svojem mracnom peronu jos ne znajuci sto da radim. Odjednom ugledam nekoga u vlaku i iste sekunde znam da moram uci na taj vlak. Naglo se trznem i potrcim prema vlaku. Ulazim u zadnji tren. Moj kupe je br.2. S nestrpljenjem odlazim prema njemu i nadam se da cu moci jos malo biti sama, razmisljati sama. Ali,tamo je vec netko. Zasto? Htjela sam biti malo sama. Ulazim u kupe i ugledam razlog zbog kojeg sam trcala na vlak. Tu je, nasuprot mene i gleda me ravno u oci. Pozdravljam ga ne zapocinjuci nikakav razgovor.
Prozor privlaci moju pozornost. Koliko je tu samo detalja koje nisam vidjela na svojem mracnom peronu. Gledam djecu koja se bezbrizno igraju, djevojke koje se zaljubljeno smiju i ljude koje ispunjava velika ljubav. Što? Je li moguce da sam vec zaboravila kako sve to izgleda? Ma,ne nisam,ali ipak zasto se tome toliko divim? Ne znam. Potajno ga pogledam. Kriomice me promatra i smijesi se,ali jos uvijek nis ne govori.
Pogled mi luta starim, ofucanim kupeom. Sta ga ne mogu malo srediti? Mozda je ipak bila greska to sto sam sjela na taj vlak. Ali,to je bilo protiv moje volje. Morala sam ga vidjeti iz bliza i sad ga i gledam. U pogledu mu se skriva tajnovita ljepota,a njegov osmijeh je vedrina, ona radost koju sam odavno izgubila. Meskoljim se. Sve ovo mi izgleda tako cudno. Toliko promijena odjednom. Ponovno prolazim kroz ono na sto sam vec pomalo zaboravila, cemu se vise nisam nadala. To je ona promijena zbog koje sam otisla sa svojeg mracnog perona. Dok mi se cijela ta nova situacija i nove promijene motaju glavom, vlak naglo zakoci i od siline odletila sam ravno na njega.
“Oprosti, mrzim kad nisam okrenuta na pravu stranu.” – izgovaram posramljeno i jako rumena lica.
“Ne vidim u cemu je problem, ako ti toliko smeta mozes sjesti tu na moju stranu” – odgovara uz smjesak.
“Hvala, to je jako ljubazno od tebe. Mogu ja do prozora? Dugo nisam gledala svijet u ovako jarkim bojama.”
“Naravno da mozes.”
Prepusta mi svoje mjesto i sjedne malo dalje. Nastavlja citati knjigu,a ja i dalje gledam zamisljeno kroz prozor. Zbunjena sam,ali jako sretna. Odjednom osjetim njegovu ruku kako pokusava uhvatiti moju. Ne opirem se, dapace, okrecem glavu i uputim mu smjesak.
“Ja silazim na sljedecem peronu. Ides samnom?” – zapita.
“Idem.” – odgovaram bez imalo dvojbe. Ako sam zbog njega sjela na vlak, ne mogu ga vec izgubiti. Naslanjam glavu na njegovo rame i lagano tonem u san.
Post je objavljen 22.01.2007. u 21:44 sati.