ja znam, sada spavaš...
i zamišljam te, u postelji mekoj...
kako sanjaš...
al ne znam, da li i slutiš,
nemir i čežnju koju budiš,
nekom, u gradu dalekom...
i ove noći, mirno spavaj,
i znaj,
ja ću doći
...
Poželjela sam te vidjeti danas... i to onako jako... istinski...
kako možeš poželjeti samo posebne osobe u svom životu...
one osobe na koje ti srce automatski reagira ubrzanim puslom...
a tužni pogled pretvara se u najsretniji na svijetu...
i nitko ti ravan nije...
jer imaš sve...
Poželjela sam sjesti na vlak i doći...
proći poznatim putem kao i godinama do sada...
prisjetiti te tog osjećaja kada putujem k tebi...
te nestpljivosti i čežnje...
tog pogleda zaljubljenog djeteta...
samo da vidim osmijeh na tvom licu...
da te poljubim...
te snažno primim za ruku i povedem tajnim ulicama
gdje te ne dijelim s nikome...
Poželjela sam se stvoriti pokraj tebe...
i nastaviti našu priču ljubavi...
prošiti je novim zajedničkim slikama...
i izgubiti se iz ove svakidašnjice...