Utorak je zajeban dan. Drugi po redu u tjednu, dakle odmah iza katastrofalnog ponedjeljka koji pregazi svakog vikend narko-entuzijasta. Tupi, podmukli, sveobuhvatni povratak u stvarnost nepodnošljiv je. Pogotovo ako je pomiješan sa postamfetaminskom depresijom. U ponedjeljak sam se opet navukao spideka, spalio nekoliko frula, napio se, zgutao par Normabela za prije spavanja i mislio da je najgore prošlo. Ali, utorak me zaskočio. Te sam se večeri našao ispred monitora pokušavajući pisati. Umjesto da pišem radio sam apsolutno sve ostalo. Cijela ideja bila mi je gnušajuće odbojna. Kao i cijeli svijet, uostalom. Otvorila se mračna pustara duše. Sve je izgubilo smisao. Sjedio sam tako pola sata i zurio u prazninu tonući u letargičnu melankoliju. Nema izlaza. Nema spašavanja. Nema povratka. Nema bolje budućnosti. A tada, kad sam napokon stigao do dna emocija mogao sam se napokon prepustiti struji života. Kada je sve postalo besmisleno mogao sam postati uobičajeni ja. Esteban P. Grokter, raspikuća i propalica. To je moj uobičajeni način za rješavanje životnih problema - odustani od svega, postani ravnodušan, ugazi se svime, pobjegni iz svijeta u kojem se nalazi problem i ostavi ga neka se razvija kako zna i umije, prestani pokušavati izbjeći katastrofu. Jedine stvarne katastrofe su one od kojih završiš u plitkom, mračnom i vlažnom grobu. Sve ostalo se ubraja pod usputne pizdarijice. Ljudi potrate cijeli život preuveličavajući glupe probleme od kojih se ionako može pobjeći. Barem mentalno. Nekada bih način rješavanja problema rečenicom "Boli me kurac, idem se napušiti i razbiti u birtiju, jebeš sve" smatrao plitkim. No, davno sam promijenio mišljenje. Ta je rečenica najbolji odgovor koji sebi možete dati. Moji problemi obično proizlaze iz pokušaja prilagodbe normalnom svijetu. Kad se pojave samo se sjetim da se ionako nema smisla opterećivati i pokušavati biti nešto što nisi. A ja sam narkomanska ovisnička fukara i alkoholičar koji pije barem tri puta tjedno. Kao takvom mi je prirodno ponašanje bježanje od problema u divni urokani noćni svijet u kojem ionako ništa nije stvarno.
Odjednom sam shvatio da ne mogu biti zarobljen u četiri samotna zida. Ušao sam u vakuum misli, apsolutnu prazninu. Trebali su mi vanjski faktori, živi pokretači priče. Morao sam izaći. Trebala mi je noć, žućkasta javna rasvjeta, prazne ulice, vlažna tama, hladnoća. Povukao sam lajnu speeda i namjerio se na kvartovske birtije. To je svijet za utorak. U njima nema gužve, sterilnih konobara, idiota što sjede i piju kavice razglabajući o ptičjoj gripi, glupih teenagera što broje kovanice za svoj sok, ni jet-set izdrkotina koje se uvijek ponašaju kao da se zabavaljaju. U pravim se kvartovskim birtijama nitko nikada ne pokušava zabavljati. Navečer ih obično nastanjuje najviše desetak gostiju koji su svi od prvog do zadnjeg ni na trenutak ne zavaravaju da se dolaze družiti, zabavljati, razgovarati ili socijalizirati. A ne, oni dolaze piti. Sve ostalo je sasvim fakultativno. Primarni razlog je alkohol kojeg ispijaju svake večeri. Vibracija koju možeš osjetiti je baš ono što ti treba utorkom. Nitko nije posebno željan razgovora s tobom. Možeš sjediti za šankom kao i ostali, zadubljen u vlastitim mislima s urednom dostavom alkohola svog omiljenog okusa. Ako baš želiš, možeš se priključiti u poneku non-šalantnu neobaveznu konverzaciju, ali u pravim birtijama za utorak nitko neće izmijenjivati dnevne trivijalnosti s tobom.
Popušio sam frulu ispred zgrade. Šmrcao sam i razmišljao: "Ti prastaro đubre što uvijek visiš na prozoru prvog kata naslađujući se tuđim ulascima i izlascima iz zgrade kao što se samo penzionerska znatiželja može naslađivati, da ti, crkni od znatiželje sad, baš sad, nadam se da će te udariti jebena kap jer me možeš čuti, ali ne i vidjeti, izgori smeće prastaro". Šmrrrr-kkkk. Kad sam popušio frulu do kraja pomislio sam da se možda previše zarolala pa da bi bilo dobro vratiti se u stan i povući još malo spideka. Racionalno razmišljanje. Bolje odmah u stanu nego u birtiji u zahodu čim uđem. Divna su ta narkomanska razmišljanja, jer od početka znaš da ćeš se navući i u stanu i u zahodu čim uđeš u britiju, ali koristiš svaku ispriku koja slučajno naleti u vrtlogu misli. Ne nužno zbog grižnje savjesti, ali kad je već pri ruci, zašto ne.
Kad sam napokon izašao iz zgrade starog đubreta više nije bilo na prozoru. Propustila si me stari šišmišu, jebena evidencija ulazaka i izlazaka ti neće štimati. Šetnja ulicama bila je osvježavajuća. Iako je bilo tek osam uglavnom je vladala tišina. Promatrao sam poznate kuće kao da ih vidim po prvi put nakon dugog niza godina. Kao uspomene iz prošlosti tako davne da je se više nitko ne sjeća. Osjećao sam se prazno i melankolično. Trebao mi je šank. Alkohol. Autodestrukcija. Odustajanje. Bilo što. Ništa.
Spuštao sam se glavnom ulicom i promatrao ispijene blagajnike koji su se u Golfovima vraćali svojim trudnim studenticama ekonomije s dnevne doze izrabljivanja. Ravno natrag u nastavak horrora. S boljim efektima i barem dvaput zajebaniji. Napajali su me osjećajem slobode. Čovjek može biti sretan samo kad nema što izgubiti. I kad može isključiti razmišljanje. Zato krenimo prema birtiji malo hitrijim korakom, Estebane. Treba deevoluirati. Unazađivanje (ako riječ uopće postoji) je put prema sreći. Krenuo sam prema Purgatoriju, nadajući se da ću za tim šankom napokon pronaći mir, spokoj, pijanstvo. Nadao sam se da će mi kao i obično pružiti utočište u kojem te svi ostavljaju da piješ i eliminiraš razmišljanje u miru. Sjediti i piti. Ne pokušavati biti netko već biti nitko.
Kad sam zakoračio unutra znao sam da sam pronašao utočište. Lik i žena što su sjedili u separeu pohlepno su plazili jedno po drugome, a konobarica je čitala za šankom. To je bio sveukupni popis stanovništva Purgatorija te večeri. Baš kako treba biti. Objesio sam đubretarku o naslon stolice za šankom, naručio Istra Bitter i otišao povući lajnu u zahod. Istra Bitter se možda čini kao čudan izbor, ali utorkom ti treba čudno piće. S tonikom postiže punu gorčinu. Ispijao sam čašu za čašom života i čavrljao s konobaricom. Alkohol je lijepo sjedao na speed i frulu. Opuštao je unutarnju tjeskobu. Polako me napuštala mentalna klaustrofobija. Sa svakom čašom sve više. Popio sam šest komada prije nego što je u lokal stigao Mario. Tipični inventar kvartovskih birtija. Pije, ali pije kulturno. Nije razularena pijanica, ali svake večeri mora dobiti svoju dozu. Vrlo ugodan za razgovor, kao i svi pravi inventari pravih birtija. Pripada tom čudnom noćnom plemenu kod kojeg je sve slow-motion. Volim taj istinski underground. Komercijala ne penetrira tako duboko. Svijet mirnih birtija i akutnog alkoholizma je izvan njenog dometa. Plemena koja u njima obitavaju definitivno nisu ciljane skupine potrošača. Propaganda i brain-washing nisu usmjereni na njih, ostavljaju ih na miru, puštaju ih da žive u svojoj ugodnoj melankoliji u kojoj se nada smatra dječje nevinim optimizmom. Kulturološke oaze. Nije poanta da odustaneš od svijeta, nego da svijet odustane od tebe. U pravim zakutcima ovog grada uvijek možeš pronaći ljude od kojih je svijet odustao. Nisu propalice ili beskućnici. Svi oni imaju bolje ili lošije živote, ali nitko od njih ne očekuje ništa osim da navečer sjede za šankom i piju. Vrlo je opuštajuće biti jedan od njih.
Mario i ja smo jedva progovorili pokoju riječ, iako je sjeo do mene. Poštovanje osobnog mira i privatnosti odlika je pravih šankova. Nitko se ne smatra posebno zanimljivim. Nitko se ne zavarava da ima nešto pametno za reći. Birtiju je ispunjavao mir. Svjetla prigušena kao i uvijek, muzika koju možeš ignorirati u pozadini, niska razina sociološke interakcije i alkohol u redovnim intervalima. Znao sam da mir ne može potrajati vječno. Čudna komponenta kaosa uvijek se mora umiješati u sve misteriozne životne puteve.
Vrata su se naglo otvorila, a u lokal su upali Aldo i Mali. Kad dovoljno dugo ordiniraš kvartovskim birtijama prije ili kasnije dosegneš fazu u kojoj poznaješ apsolutno svu klijentelu. Sa svakim si se napio ove ili one čudne večeri. Većina ljudi ima neku naglašenu primarnu karakternu osobinu po kojoj ih svi pamte i prepoznaju. Aldo nema onih drugačijih karakternih osobina. Sve su njegove osobine naglašene i politički nekorektne. Na nivou smo poznanika već godinama. S time da Aldo ponekad zaboravi da se poznajemo pa se upoznajemo iznova. Pretpostavljam da je to posljedica njegove heroinske navike. Ovisnici o horsu obično ne uzimaju ništa drugo, ali Aldo jede, šmrče, ubrizgava u vene i mišiće, puši i gura u šupak apsolutno sve što bi ga moglo odvaliti. Heroin je konstanta, glavni svakodnevni obrok, ali međuobroci su brojni i raznoliki. Nekad je mijenjao mjesto prebivališta od jednog do drugog bogatog homoseksualnog pervertita. Davali su mu stan, hranu i pare za hors u zamjenu za iluziju ljubavi i mnogo, mnogo važniji sex. Alda nije smetalo, smatrao je to poštenom pogodbom. Imao je uspona i padova, sve dok nije oženio retardiranu kćerku nekog bogatog tatice i napravio pogodbu života. Nitko ne bi želio oženiti retardiranu djevojku, pa joj je tata kupio najbolje što je mogao - Alda. Vjerovatno je zaključio da je retardirana pa da neće primjetiti da poklon roba s greškom. Tko zna, možda ga je i guzio dok mu nije postao prestar, pa ga je tek onda proslijedio svom čedu, kao što svaki tata pokloni svoj stari auto dovoljno starom djetetu kad kupuje novi. Ako je dijete retardirano pa ne može dobiti vozačku odma mu kupiš nešto što će ga jebati i voziti u autu koji ćeš mu kupiti. "Glavno da je mala sretna". Aldo je s druge strane dobio opciju koja je lakša od zadovoljavanja trulih olinjalih pederčina.
Čim je ušao skinuo je košulju i ostao u potkošulji znojvši se kao svinja. Posjeo je Malog za šank, naručio nam svima piće, još jednom obrisao kokainsku nosinu što se cijedila cijelo vrijeme i započeo priču: "Jebote, bio sam danas sa ženicom u kupnji namještaja. Kupio sam fotelju, stolić za kavu, dvosjed i jebeni ormar. I sve ti ide ok, stari. Sve je super. Sve je pet. Stari od male je dao pare, možemo kupiti cijeli jebeni dućan. I dođe ti popodne dostava, a kad ono, stari, jebem ti mater, sve u kutijama. Sve kutije. Jebene kutije, nikakav namještaj. Kao, složi si sam, buraz. Ozbiljno ti kažem, rasplakao sam se kad sam otvorio treću". Tako je najebao Malog da dođe do njega i složi sav namještaj za dva sata. "Kolko ti je platio?", upita Mario Maloga. "Ti, ni riječi", skoči Aldo, unese ne Malome u lice, a zatim okrene Mariju, "Financijski? Ništa. Nemoj me tako gledati, nije htio. Nemoj me tako gledati, jebote, cijepaš mi srce, nisam ja takav, nije htio". Mali se ubaci: "Stvarno nisam htio, meni je to gušt". Mali je glupi teenager koji još nije razvio skupe navike i konstatnu potrebu za novcem, ali ne brinem se, na najboljem je putu.
Aldo uvijek zagospodari svakim oblikom komunikacije u lokalu. Čim se pojavi postane kreator sadržaja. On ispituje, odgovara, komentira, započinje i završava. Pokreće ga interno ludilo i konstatna odvaljenost. Okrene se prema meni: "A ti, kako se ti zoveš?". O ne, još jednom. Svi smatraju ga bezopasnim, ali bezopasnim luđakom. Njegovo je ekscentrično ponašanje, hiperaktivnost i ludilo prihvaćeno u kvartovskim birtijama sa sažaljevanjem i simpatiziranjem. Nitko se ne može čuditi njegovom ponašanju jer su prihvatili da je Aldo jedan od onih spaljenih luđaka na koje više nitko ne obraća pažnju. "Bili smo u Hangaru. Jebote, opet su ga uredili kao nekad. Jebeni stari Hangar, sve je opet tamo, isti ljudi, ista zika, ista vibra. Sad smo bili na nekoj glupoj izložbi. Apstrakcija, pičke materine, ali dobra je mjuza i odvalili smo se za šankom, ostalo mi je para od namještaja". Tako mali nije dobio financijsku nadoknadu, ali je dobio nešto mnogo vrijednije u njegovoj poziciji odrastanja - izlazak s Aldom, izravan ulaz u đanersko ludilo, glavnu ulogu u kaosu kakvog nije mogao ni zamisliti. Promatram ga i ne mogu propustiti da i on pomalo šmrca. Da li je dijete prehlađeno ili ga je Aldo već ufurao? "Jebemti sve, jebemti sve! Svijeća, Mali! Zaboravili smo na svijeću!", urla Aldo u panici. "Mali, znaš da sam rekao da prije Purgatorija idemo natrag do mene ugasiti svijeću". Otpija gutljaj cuge, trza se i nastavlja: "Svijeća! Jebemti. Mali, da se nisi maknuo odavde, nemoj me zajebati, ja trčim do doma, puhnem u svijeću i vraćam se, da mi nisi zbrisao, obećaj mi, nemoj me iznevjeriti, trčim, jebote, Mali, trčim", i odjuri van.
U birtiji zavlada ona karakteristična tišina koja uvijek zavlada kad Aldo izađe nakon nekog svog performancea, dakle svaki put kad Aldo izađe iz birtije. Nitko ništa ne komentira, ali svi se pogledavaju sa smiješkom. Simpatičan im je, miroljubiv i sasvim neuračunljiv. Mali sjedi i zuri u cipele, Mario zuri u Ožujsko ispred sebe, konobarica zuri u skriptu, a ja zurim u vrata zahoda i odlučujem otići tamo i povući još speeda. Povučem sve što imam, što i nije tako mnogo. Okus je odvratan kao i obično, a nosnica uobičajeno peče, ali volim ga, priznajem.
Kad se vratim čeka me novi Istra Bitter što ga je sredio Aldo koji se upravo vratio sa puhanja svijeće. "E, ljudi, alo, ljudi, ajmo piti tu do kraja radnog vremena, a nakon toga u Hangar. A? Može, ljudi , a? Ljudi? Ej? Dobra ideja, a? Mala? Mali? Mario? Este?". Svi utihnu i pogledavaju je smješkajući. Nikome uopće nije zamislivo otići s Aldom na cjelonoćno gaženje u Hangar. Ideju smatraju toliko apsurdnom da je hladnokvno uklapaju u Aldinu sluđenost i smješkaju se ideji da netko uopće može upitati tako nešto. U njihov se put ne uklapa takva ideja. Mario je došao popiti svoju kvotu piva i otići spavati kad se napije dovoljno da zaboravi ostati budan, konobarica čeka da mi, šljam, odradimo svoju večernju predstavu pa da može natrag u normalan svijet, Mali se osjeća otetim i postaje zabrinut. Svi šute. Ja kažem: "Može".
Esteban Prezvušt Grokter
Post je objavljen 22.01.2007. u 07:53 sati.