Znaš, pisao bih, znaš, pisao sam, ali nekako ne pronalazim smisao u tome.. Teško je uopće pronaći smisao u bilo čemu, čemu se truditi? Riječi jesu moje igračke, rekao je jedan veliki čovjek, ja bih rekao da se one igraju mnome.. Lijepo je živjeti u iluziji, lijepo je dodjeljivati samome sebi moć, ali toliko lažno.. Lijepo je nadati se i misliti da riječima ili bilo čime drugime možeš pomoći nekome, dok u biti čezneš za time da netko samo poželi pomoći tebi.. Lijepo je pričati u trećem ili petnaestom licu, kada svi znaju da se radi o tebi, o meni, još jedna laž od mnogih, čestih.. I sada sam stao, promatram druge, toliko sam ih pljuvao, a toliko su jači, iako im mnogo treba, na kraju krajeva svi postignu svoj cilj, barem se kreću.. A ja, siguran samo u jednu stvar, i to je mnogo, priznajem, ipak ne činim dovoljno da bih se barem pomaknuo prema njoj.. Krećem se lagano u drugim smjerovima, siguran u pogrešnost istih, barem u kontekstu moga postojanja, ali ne marim, marim, ali ne činim ništa da bih ispravio zabludu, već ju hranim, griješeći, nadam se ne nepovratno, iliti, nadam se povratno.. Sve se da ispraviti, ali sjena počinjenoga uvijek leži nad nama, dostupna svima, podsjetnik nama.. I tako, bacam riječi nasumce, znajući da su nebitne i ružne, iako sam uvijek znao dati više značenja jednoj riječi, previše možda.. Ali, svi mi želimo biti.. Samo se načini ponešto razlikuju, iako ne pretjerano.. Jednoga dana ću možda naučiti svoje ime, za sada, pozdrav od propalice.. Bože, kako strašno melodramatično!
Post je objavljen 22.01.2007. u 00:27 sati.