e pa nije me dugo bilo...
a znate ono nekako ti praznici uvijek prebrzo prođu pa, kako bi jedna meni draga osoba rekla, na kraju zaključiš: di si bio-nigdje, šta si radio-ništa
upravo to...
i sad je škola i cijela strka...matura ovo matura ono, radnje, pripreme i ostale gluposti i to sve izgleda tako daleko a prolazi tako brzo...
ko da smo jučer bili mali zbunjeni kikići na stepenicama škole i gledali "one velike, stare i ozbiljne ljude koji idu u 4. razred"...
hm da...veliki i ozbiljni malo sutra.
sve mi se čini da smo zbunjeniji sad nego tada...
a tužno je to...otići iz srednje škole...
svi ti ljudi i sve gluposti koje smo napravili...teško se toga odreći...
pogotovo kad si kao ja pa ti malo teže idu promjene i gubitak nekoga...ili nečega...
a sad moramo svako svojim putem...učiti ne za sebe i kad nam se da nego za budućnost...
za djecu...našu djecu...
i raditi nešto...za ozbiljno...
nešto od čega ćemo živjeti i uzdržavati sebe i još neke male ljude...
teško je napraviti taj korak...svima nama...
prevelik je to izazov...bar za mene...
i ne želim otići...nikada...
želim ostati zaglavljena u tom trenutku...zauvijek...
i onda taman počnem žaliti za nečim što sam napravila...
kad dobijem jedan od onih glupih mailova u power pointu...
da nikada ne znaš što će biti sutra (prilično pesimistično)
da moraš svaki dan iskoristiti kao da je zadnji
da za ničim ne treba žaliti
da ono što želimo napraviti ne treba odgađati za "jednom" nego napraviti to odmah...
e pa sad...što da čovjek kaže na to...
žaliti ili ne...pitanje je sad...
da...
ne...
ne znam
ali sam došla do jednog pametnog zaključka danas...
ne idem više na tulume
Post je objavljen 21.01.2007. u 16:42 sati.