Prošlo je točno tjedan dana od mog susreta s kemijom. Zanimljivog susreta. Počevši od toga da sam ja, ja koja mrzim kašnjenje, zakasnila. Vjerujem da je pomislio da neću niti doći, jer je rekao da kasnim. Nakon toga smo krenuli na piće, ali prije toga on je morao na jedno mjesto. Tako da smo prošetali. A na koje mjesto…pozvao me na piće, ali je prije toga morao na bankomat jer nije imao ni kune sa sobom. Kako mi je to bilo smiješno, ali i simpatično. Naravno, bio je preponosan da bih ja platila piće.
Budući da je bilo hladno, a i neki studenti (čitaj “ja”) su morali učiti, susret nije dugo potrajao.
No onda je došao dan koji me razočarao. Nakon dva dana sam ga pozvala da se ponovo nađemo, rekao je da će mi javiti kada će moći. Ali poruka nije stizala. Navečer sam mu samo poželjela laku noć. Nisam prigovarala, nisam optuživala ni ništa.
Sljedeći dan sam opet ja poslala poruku, željela sam ga vidjeti. Nije bezveze prelazio tolike kilometre da se vidimo samo jednom. Odgovor na poruku me šokirao i još više razočarao. Bio je doma. Otišao je bez pozdrava. Nije niti poslao poruku da odlazi, da je otišao. I unatoč što on govori da je sve kao i prije, osjećam da se nešto promijenilo. Pitam se što je s kemijom.
Ne znam…samo mogu reći da me strah.
Post je objavljen 21.01.2007. u 13:57 sati.