Krlezinim rijecima: "Dogadja se to u jesenskoj noci kada pada kestenje po asfaltu i kada se cuju psi u daljini i kada se tako neopisivo javlja ceznja za nekim tko bi bio dobar, nas, bliz, intiman, drug, i kome bismo mogli da pisemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve sto lezi u nama. Pismo bi mu poslali a njega nema..." Katarina Bajto uvodi nas u svoj roman prvijenac i podastire pred nas prvih trideset godina zivota svoje majke. Zivota prepunog patnje, bola, traganja i "...ceznje za nekim tko bi bio dobar,...". Zivota u kojem su trenutci blagostanja, srece, zadovoljstva i ljubavi bili toliko rijetki da ih se je Katarinina majka lako prisjecala pisuci kasnije dnevnik, sasvim slucajno pronadjen: "Prvi put izaci s mladicem, za mene siroticu koju nikad nitko nije volio, bilo je slicno raju." Namjerno biram ovu recenicu, jer, koliko god roman opisivao siromastvo i strahote, razaranja i nova stvaranja, jedina prepoznatljiva od pocetka do kraja je zudnja da te netko zeli, da te treba, ceznja za ljubavi. Toplina se krije iza svakog retka, pa ce i nakon godina nepravde i omalovazavanja poljubiti "...svoga oca nakon dugo dugo vremena." i "Hvala ti tata" reci!
Autorica je, osjeca se ipak, sputana kazivanjem majke koje joj se namece iz dnevnika koji je posluzio kao kroki za knjigu, pa je za ocekivati da ce nam u nastavku svoga knjizevnoga puta Katarina otkriti svu dubinu svojih prozivljavanja!
Nakladnik: HKD "Napredak", Split, prosinac 2006.
Post je objavljen 21.01.2007. u 18:35 sati.