Ma ne da mi se smišljat naslov...ko da imam šta pametno za reći...uglavnom...oni koji duže čitaju moj blog znaju da ja preko tjedna ne smijem na komp...glupo, znam...al šta ,ožeš...takav je život...
pa da vidimo što mi se događalo u proteklih...pa otprilike dva tjedna...
E da...idem na natjecanje iz engleskog...mislim nije to ništa važno...pravi razlog zbog kojeg sam to spomenula je moja stara...mislim dužnost roditelja je da svojoj djeci pruže podršku bez obzira na sve, zar ne? A znate koja je bila njena reakcija? "Ja ne vjerujem u tvoje znanje engleskog...mislim da nećeš proć..." ja nisam mogla vjerovati...mislim ...pravila sam se da me to nije nimalo pogodilo, al sada zapravo vidim kolko ona zapravo vjeruje u mene...a to je nimalo...al ajd dobro preživila sam to...
I ko da nije bilo dovoljno što već jedna drugu živciramo...ja u petak išla van s frendovima i zakasnila pola sata kuć...i ona mi uzela mobitel na tjedan dana i toliko ne smijem ići van...i ja glupača kažem da mi mobitel i onak ne služi previše...i ona produži kaznu na dva tjedna...ne mogu vjerovat...mislim moji frendovi kasne kući i po sat vremena i nikada ne dobiju nikakvu kaznu...ne, to samo ja moram imat tako stroge starce...a jebiga...uglavnom to bi bilo sve...e skoro sam zaboravila...jučer sam gledala jedan preodličan film o nacističkim zločincima u Drugo svijetskom ratu Nuernberg...strašno...ima stvarno gadnih scena i isječaka koji su snimljeni u logorima...mislim da bi bilo dobro da ga pogledate ako možete...samo da se prisjetimo kakve je sve strahote čovjek spreman učiniti...i da se takvo što nikada ne ponovi...sad vidim da je ono što nam je nastavnica iz hr stalno govorila stvarno istina...čovjek koji se ne obazire na prošlost ponavlja iste pogreške...
Pa to bi bilo...ne znam kad ću vam se javiti sljedeći put al ću probat odgovoriti na sve komentare...al sam se napisala...ovo mi je vjerojatno najduži post do sada...uživajte i velika pusa svima...
Post je objavljen 21.01.2007. u 11:10 sati.