Još jedan vruć dan. U sobi se vrućina zbog klime ne osjeća, ali čim sam izašao iz hotela, zapljusnuo me je onaj sparan zrak. Nije ni 10:00 sati, a već je nepodnošljivo vruće. Kako li će tek biti kasnije. Sunce pali i žari, toliko da me već nakon 10 minuta počinje boljeti glava. Jedva čekam Phu Quoc za dva dana: tropski otok, izležavanje na plaži, bez razgledavanja. I tako tri puna dana.
Centar Saigona je malen ako se uzme u obzir da se radi o gradu s preko 5 milijuna stanovnika. Većina ih živi oko centra, u raznim četvrtima i predgrađima. Sve tamo do aerodroma i još dalje. Ono što se prvo primjećuje u Saigonu je puno zelenih površina: prekrasno uređeni, njegovani parkovi na svakom koraku (za koje je sigurno potrebno jako jako puno vode ne bi li ih održali na životu), a skoro svaka ulica omeđena je drvoredima. Neko drveće je visoko i do 30-40 metara, specifična je izgleda: deblo je visoko, bez grana, i na samom vrhu tek se nalazi krošnja. Svo to drveće stvara poprilično hladovine pa je uvijek moguće u hladovini šetati od jednog lokaliteta do drugog, a i sjesti na trenutke u jedan od parkova i promatrati okolinu. Oduvijek su mi se sviđali gradovi s puno zelenila. Vjerovatno je to i jedan od razloga zbog kojeg mi se više sviđa Zagreb od Rijeke. A u usporedbi s drugim gradovima u svijetu koje sam posjetio, Saigon me podsjeća na Mendozu u Argentini koja je također prepuna parkova i ulica s drvoredima.
Druga stvar koja se u Saigonu odmah primjećuje jest da grad izgleda puno zapadnjačkije od Hanoija. Tu se visoki stakleni neboderi izmjenjuju s uskim kućicama običnih ljudi (čije fasade ipak nažalost imaju manje šarma od onih u Hanoiju), luksuznije trgovine, moderniji restorani raznih kuhinja (vijetnamska, kineska, japanska, tajlandska, talijanska, francuska, meksička, čak sam vidio i ruske restorane), a već sam ugledao i reklame za coca-colu te nekoliko Kentucky Fried Chickena. Ne sumnjam da se i McDonalds i Burger King također negdje skrivaju u ovom velegradu.
Razgled započinjem na glavnoj gradskoj tržnici Ben Thanh, a zatim nastavljam s Palačom ujedinjenja, izgrađenom 1966. godine kao predsjednička palača južnog Vijetnama. Ovo je bilo mjesto prema kojem je Vietcong prvo požurio nakon ulaska u grad 30. travnja 1975. godine i uzeo vlast od tadašnjeg predsjednika južnog Vijetnama. Obilazim zidine palače ne bih li našao ulaz. Uz sjeverni zid slučajno nalijećem na male slatke psiće, kuniće, vjeverice i neke druge neidentificirane živine koje njihovi vlasnici prodaju – vjerovatno za degustaciju. Konačno nalazim ulaz i ulazim. Zanimljivo je prošetati prostorijama palače, koje su dosta jednostavno uređene ako se uzme u obzir da je riječ o predsjedničkoj palači, ali ono što je dojmljivije je sustav tunela i prostorija u podrumu palače koje su bile rezervirane za komunikaciju i smišljanje vojnih operacija, s telefonima, telegrafima, zemljopisnim kartama i slično. Malo je klaustrofobično. Usko i sve u sivoj boji. Razgled nastavljam još jednom ulicom s drvoredima prema katoličkoj katedrali Notre Dame, neoromaničkoj ciglenoj građevini iz druge polovice 19. stoljeća (izgradili su je Francuzi, tadašnji gospodari Indokine), koja se visoko uzdiže nad obližnjom zgradom glavne pošte (također izgrađenom od strane Francuza), bisera kolonijalne arhitekture u Vijetnamu i jedna od najljepših pošta koju sam ikada vidio. Nedavno obnovljena, teško je ne zaustaviti se pred njom. Na putu prema rijeci Saigon na kojoj leži grad zaustavljam se u jednom od restorana gdje naručujem pho, tradicionalnu juhu od rižinih rezanaca s nekim od dodataka poput morskih plodova, gljiva, piletine, govedine.... Ovo je jedno od tradicionalnih jela Vijetnamaca koje oni jedu i danju i noću, a i vrlo je jeftino – jedna porcija koja se sasvim dovoljna za jedan obrok za jednu osobu stoji između 15.000 i 30.000 donga. Ja uzimam pho s piletinom. Punog želuca nalazim kafić uz rijeku ne bih li se malo odmorio. Rijeka je blatnjava, pliva po njoj granje, ali i vrećice, sandale, odbačena hrana. Jedan otprilike 30-godišnjak se kupa u plićaku. Samo naprijed...
Gotovo cijelo poslijepodne za 220.000 donga vozim se u bicikl-rikši po Saigonu. Prolazim putem kraj nekoliko kineskih pagoda, a zaustavljam se u Muzeju ratnog naslijeđa. Ovdje se uglavnom preko fotografija, ali i nekoliko izložaka oružja, aviona i tenkova, može saznati nešto više o čuvenom vijetnamskom ratu. Rat je započeo još 1960. godine, ali krvavim postajem tek ulaskom Amerikanaca u rat 1964. godine (navodno su 1963. godine tadašnjeg diktatora južnog Vijetnama Diema dali ubiti Amerikanci, na što je navodno Diemova porodica odgovorila ubojstvom Kennedyja, a tada Amerikanci ulaze u rat. Ali sve ovo je navodno.) Rat je trajao do 1975. godine, a odnio je na tisuće i tisuće vijetnamskih života, samo Amerikanaca je ubijeno preko 58000. U vrijeme rata Amerikanci su Vijetnam uz bombe i prskali različitim bojnim otrovima poput agenta orange od kojih je odmah umrlo tisuće ljudi, drugi su ostali unakaženi, a tlo i voda desetljećima onečišćeni (i dan danas ima u Vijetnamu zemlje zagađene bojnim otrovima). I nakon rata mnogi su se rađali s deformacijama upravo zbog američkih bojnih otrova. Teško je ostati priseban gledajući užasne fotografije deformiranih ljudi, zatim mučenja od strane Amerikanaca, a u muzeju se nalaze i u formalinu zatvoreni deformirani fetusi. Stravično. Žalosno je što Amerikanci još uvijek nisu naučili na svojim pogreškama...
Dan završavam uz još jednu masažu, ali ovaj put puno profesionalniju i – skuplju (200.000 donga za sat vremena). Ipak, zaključujem da se u Vijetnamu masaža baš i ne isplati jer Vijetnamke imaju premale i preslabe ruke pa je mali pritisak. Kažu da je tajlandska masaža puno bolja i bolnija. Jedva čekam.
Post je objavljen 08.01.2007. u 23:51 sati.