Marketing
...usne vrele višnje...
Prijehavši u Zagreb zadovoljstva svoga rad
Na djevojku iz Hrvaca naletio sam tad
Strijele moćne ljubavi pomracile mi um
Dah usne vrele višnje nagonile na blud...
Razmazio sam dragu,dao sam joj sve
Kad eno nje na drugome,tu bjes me obuzme
Obezvrijdila mi logiku,oskvrnula mi trud
Bez milosti me kurva nasukala na sprud...
Rijec-dvije u hladu borova na hladni vlaški pir
Razgovarati sa bludnicom i nije neki čin
No ono sto sam načuo sledilo me svog
Tek izdala me mala draga srcu mom...
Izgubio sam glavu,potegao nož
trgo ga za kragnu,isjeko ga svog
Vođen slijepim bezumljem sludila me svog
Tek nije kuja zalud draga srcu mom...
Riješio da se branim,da objasnim svoj grijeh
Darovali mi robiju ,a nade ni za tren
Pa iako me proklela,razorila mi dom
Jos volim malu beštiju dragu srcu mom...
Samotan lutam večernjim ulicama,
Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:
Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka,
Al nigdje nema tebe...Tebe nema.
subota je... još nije ponoć.. ja sam doma...društvo mi prave štulić i cigarete...paše mi samoća.. nije mi se dalo ići u red horse već zbog toga jer postaje isprazno... preobično..isti ljudi, iste pjesme, ni dobro ni loše...
opet sam u nekom glupom razdoblju... opet me toliko stvari opterećuje, utapa...možda sve ono potiskivano napokon prodire.. a puno je toga... puno je onog:"što bi bilo kad bi bilo..", i sličnih pitanja, nadanja i razočarenja...
nisam nesretna, nisam depresivna, jednostavno sam opterećena... opterećena svim problemima drugih skojima se ne mogu i ne želim nositi... opterećena nekim ponašanjima koja izviru na površinu nakon 12 godina intezivnog druženja... mogu li za ikog reći da ga poznam u dušu? ne.. može li itko za mene reći da me pozna u dušu? ne... može li to itko za ikoga reći...možda...puno toga bi dala za prijatelje, a oni opet tako malo za mene...i tko je onda budala u cijeloj priči? ja... zašto jednostavno nemogu lupit šakom po stolu i reći.. DOSTA, dosta i previše puta si me zajeb....ne želim to više... jer mi je prijatelj, jer ga volim koliko god bio kompliciran i jer sam ga uvijek podržavala, ma što bilo...ali ne vraća mi se to.. ne...
zašto se toliko vežem za ljude? uvijek nastradam... uvijek... i tko je kriv? možda i ja...možda...zašto nitko nema hrabrosi sjesti sa mnom na kavu i reći mi što ima protiv mene, sve zamjerke.. nikad nitko... nego uvijek ispadne ovako.. puno gorčine.. i ja sam samo čovjek...ali očito ljudi nisu naviknuli živjeti u istini, slušati i govoriti istinu... laskati je najlakše, najbezbolnije ali i najgluplje...
nije da ikog tražim da bude na mojoj strani jer zapravo nema pojma kao što je dobra i loša strana, ali zašto nitko nikad ne stane na MOJU stranu, za promjenu.. ne zauzme se za mene... "ti si dovoljno pametna da sama rješiš svoje probleme.."
jesam li? potraga za pravim prijateljem je vječna.. čak i kad misliš da si našao upravo to, promijenite se i.. i što onda? onda se događa ovo... ništa...
jedva čekam da završim srednju.. da se maknem od ovuda.. da na neki način prerežem sve veze koje me sputavaju, da dobim krila... ali možda to nije ispravno.. vjerojatno nije...točno znam od koga mogu i ne mogu poslije srednje očekivati društvo i dalje... tko,s toliko sebičnog entuzijazma gleda naprijed i već unaprijed se ograđuje od svih.. točno znam...možda je vrijeme da i ja budem malo sebična? da jednom mislim većinom sama na sebe... no možda sam već dovoljno sebična osoba...
jučer sam opet izgubila živce...brat, tko drugi...pokušavam lijepo, nejde, pokušavam ružno, nejde...i kaj da delam?!
samo zahvaljujem bogu(ili čemu već) da je mama napokon skužila da nisam glavni lucifer u obitelji... da nisam baš UVIJEK kriva za sve... što je bilo? trebal mi je komp, da napravim referat i naravno, buraz je poludil.. i bla, bla, bla, bla... i melje i melje i ne bi umuknul...i samo mi je žao što se zbog njegovih pubertetskih ispada i rastućeg ega moram stalno svađati s mamom... nju u vezi s miljenikom krasi bezgranična glupost... nigdja nisam doživjela toliko nepravde kao doma.. al valjda to tako mora biti...
već sam par puta pomislila da se odselim, ali kamo, gdje, kako ću živjeti... nemoguće bi mi bilo da samo tako odem...mislim ružno za priznati da mi je mučenje biti doma, ali tako je... da mogu, odmah bi otišla... zbog jednog jedinog razloga...jer više nemam živaca za te svađe... kad brat nije doma super sam, sve radim totalno sretno, ali čim je on tu.. užas... mrzim li ga? ne, ali ga niti ne obožavam... ružno za priznati.. dapače žalosno, ali... istinito...
ponekad bih voljela da imam nekoga da samo pošaljem poruku, nisam dobro, samo da znam da se mogu bezrezervno osloniti na njega, da ga mogu zvati u svako doba dana i noći, kad mi je teško.. ali.. nemam...nitko m u životu nije rekao da ako mi treba da mogu nazvati kad poželim... nikad i fali mi to... ali to valjda tako mora biti...
oči su mi zelene kao trava...oni koji me znaju malo bolje, znaju da to znači da sam tužna... da su mi bar oči uvijek takve boje...ali znate onu: pazi što želiš moglo bi ti se ostvariti.." sve je dvosjekli mač...
a nisam nesretna.. ne generalno... samo sam sad u ovom trenutku pomalo usamljena i suze mi kucaju na vrata.. ali neću otvoriti.. želim biti hrabra...
znate onu: "volio bih da te ne volim"...
e da voljela bi... sto puta sam si mislila nije vrijedan svega toga... ali, opet ono što je bezvrijedno ne bi trebali ni primjećivati... i nije mi ništa loše učinio, ništa... nije mi učinio ništa.. i zašto se hvatam njega kao slamčice spasa, kad je očito da on to nije? očito ponekad i ne možemo protiv sebe...ali dosta mi je da svaki put kad čujem pjesmu ima nešto od srca do srca nešto zatreperi u meni, sitno...
i koliko god govorila, ne volim ga.. svakom rječju lažem....
ali što ja imam od tog? i dal ja išta tražim od njega? ne... zašto se onda žalim? no valjda će i meni zasjati sunce...kad tad.. u to vjerujem....
izuzevši ove komplicirane međuljudske odnose, super sam.... možda mi malo i treba da se odmaknem od svega, da se posvetim sebi...ali opet, ne želim postati vuk samotnjak...lagano idem tim stopama... jako lagano, ali ih osjećam... najviše volim samoću u zadnje vrijeme, makar sam ponekad u toj samoći usamljena pa mi to smeta ali... nema veze...
al da nema problema (koji to možda i nisu nego ih samo umišljam), bilo bi mi dosadno...glupo za reći ali da... jer ono dobro što imam već mi je postalo obično.. i to je žalosno.. da cjenim ono što imam tek kad naiđu probemi.. ali to je općenito defekt ljudskog roda...
i mrzim što ovo sve napisano zvuči tako cmizdravo jer to zaista nisam.. nikad neću plakati nad sudbinom.. neću se žaliti... ali ipak se čini da to neprestano radim...
idem sad.. laku noć...
što mora biti neka bude, ta i mene nešto dalje vuče..
evo pružam svoga raja ključe...
i da zaključim....
Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!
- Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?
Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.
- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.
- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.
- Hoćeš da usniš, sine moj?
Ne, oče, idem, idem da živim.
... i ja idem živjeti.. što da bilo...
............................ne znam dal razumiješ, ali volim ..............................
Post je objavljen 20.01.2007. u 23:37 sati.